Tog kobnog dana mjeseca studenog u Zagrebu je sve bilo mirno. Sjećam se da je dan ranije u klubu Klub. nastupao sastav Jerusalem in My Heart te da je bilo kudikamo hladnije nego danas. Šetajući Palmotićevom ulicom primio sam kriptični SMS sadržaja “što se to događa u Parizu??”, odmah sam otvorio internet te sam imao što vidjeti. Kolaži neslužbenih informacija, naslovnice koje vrište terorizam i deseci, kasnije nažalost i puno više – mrtvih. Nepoznata skupina terorista zauzela je koncertnu dvoranu Bataclan gdje je toga dana nastupao sastav Eagles of Death Metal, paljba po posjetiteljima je bila nenajavljena i nemilosrdna, a epilog je 90 kolateralnih žrtava. Potpuno nevini ljudi, baš oni poput tebe i mene, jer ruku na srce oboje smo mogli biti na tom koncertu, postali su žrtve bezumnog terorističkog čina koji je htio poslati “poruku”.

Ovakvo što smo već vidjeli. Petnaestak godina ranije New York je zadesila tragedija koju svi poznajemo kao 9/11, ratovi u Iraku su narednih godina svakodnevno odnosili desetke života, a tu su i danas aktivni ratovi u Siriji, Jemenu i Južnom Sudanu. Svi oni nose zajednički nazivnik – nevine žrtve. Posve je razumljivo da nas svakodnevne tragedije “nekih drugih” ne mogu dirnuti onoliko koliko bi trebalo, a upravo je masakr u Parizu stigao kao hladan i bolan šamar da se takvo što može dogoditi svakome. Danas se prisjećamo tih nemilih događaja od prije točno tri godine, kada nisu bili samo napadnuti ljudi, već i jedan određen način života i to u srcu Europe – Parizu.

Muziku podržava

Prošlo je dovoljno vremena da se gore spomenuti kolaž informacija dobrano očisti te da ostanu samo i isključivo informacije. A one su jasne. Počevši s prijateljskom utakmicom Francuske i Njemačke na nacionalnom stadionu te finalno u Bataclanu, bombaši samoubojice su u koordiniranim napadima napali nekoliko punktova u gradu te iza sebe ostavili troznamenkasti broj žrtava. Njihove namjere uvlačenja straha u naše kosti nisu uspjele, no upravo primjer Bataclana nam daje do znanja da su napadači djelomice i uspjeli u svojim zlim namjerama.

Puno toga se od te noći promijenilo. S jedne strane Bataclan je opet otvoren. Godinu dana od tragedije Sting je zasvirao u dvorani čime su Pariz i njegova scena opet stali na noge. Život u francuskoj prijestolnici nakon napada nije stao, niti se u tom gradu diše drugačije nakon napada. Što se tiče glazbe, i dalje gotovo svaka turneja staje u Gradu Svjetla čime je glavni cilj terorista pao u vodu. Nisu uspjeli na temelju straha ljude otjerati od njihova načina života, niti su natjerali Francuze da prilagode svoju dokolicu i hedonizam drugima. I tako treba biti.

Ipak, postoji i druga strana novčića

Jesse Hughes, frontmen sastava Eagles of Death Metal, zajedno je sa svojim kolegama iz benda izbjegao smrt u dvorani, no njegova svjedočanstva, bila istinita ili lažna, upravo su to što su teroristi tražili. U obraćanju javnosti putem intervjua, optužio je zaštitarsku službu da je imala prste u napadu jer se nekoliko zaštitara toga dana nije pojavilo na poslu u dvorani. Isto tako, Hughes je kao zagovornik oružja ovim incidentnom još samo ojačao svoju privrženost onom nekom amandmanu američkog ustava koji nalaže da građani SAD-a imaju pravo nositi vatreno oružje. Takvi stavovi, ojačani militantnim strujanjima u svijetu, ne pomažu stvaranju klime za mir s jedne te pravičnu borbu protiv terorizma s druge strane. Nemojte me krivo shvatiti, Hughes je proživio tešku traumu i u potpunosti je opravdano da čovjek koji je proživio stvaran horor pred svojim očima pomaknut u jednu militantnu stranu, no isti mora razmisliti koliko njegova razmišljanja vode ka nestručnom rukovanju oružja onih kojima oružje ne pripada. Sjećam se Hughesa nekoliko mjeseci prije napada na INmusic Festivalu. Karikatura rock’n’roll glazbe je vjerojatno bila miljama daleko od umne militarizacije, dok ga danas nažalost gledamo u kudikamo drugačijem svijetlu.

Na kraju krajeva, danas, tri godine kasnije, stvari su tamo gdje i trebaju biti. Svirke su u dvoranama, publika je tamo gdje i pripada, a što god netko mislio o modernom glazbenom konzumerizmu, on je naš i mi ga kao takvog volimo. Neki su za njega, iako ne svojom voljom, i poginuli. Upravo njima u čast, svim onima koje navodimo dolje u potpisu, trebamo i moramo bez susprezanja nastaviti gdje smo stali. Ne smijemo dopustiti da razno razne interesne struje brane glazbenicima nastupe zbog ideoloških nesuglasica, ne smijemo dopustiti diskriminaciju onih koji s bine razmišljaju drugačije, jer to je upravo ono što svaki terorizam, verbalni ili fizički – želi. On želi društvo skrojeno po volji glasne manjine čije jedino, ono pravo kukavičko oružje jest – strah.

Ipak, ponekad moramo zastati i upravo na temelju svojeg inata prema onima koji koče naše slobode, razmisliti i o onima drugima. Žrtve ratova i terorizma u zemljama s početka teksta vode neku drugu, nama vjerojatno potpuno stranu borbu, no i njihovi životi su podjednako bitni i važni. Stoga, maknimo francuskom zastavom osjenčane profilne slike s društvenih mreža i provedimo svoje slobode u praksi.

39 Shares
Muziku podržava