Barbara Munjas: “Ljudi misle da sve što čuju od Barbara je apsolutno moje djelo, a to nije istina”

5715

Usred istarske šume, 20-ak kilometara od Poreča, nalazi se jedna predivna kuća-vila-palača, a nekoliko kilometara oko nje nema nigdje nikoga.

Nema ni struje, ali zato ima dovoljno sunčeve energije, netaknute prirode, zelenila, domaćih životinja, gljiva za branje, drva za loženje vatre i pozitivne energije na pretek. Ukratko, raj na Zemlji postoji, i događa se tamo, uvjerili smo se na svoje oči.

Baš u toj palači smjestili su se Barbari, relativno mlad istarski bend koji je nedavno objavio drugi album svima dobro zvučnog imena “Santa Barbara“. I ne, nije mu ime dala frontmenica Barbara Munjas.

Album je nastajao i snimljen je u istoj toj kući u kojoj čak i žive Barbara (vokal, gitara) i Alen Bernobić (basist, kompozitor i producent), u kojoj se inače događaju probe, a nedavno je tamo održana i koncertna promocija istoga. Nije da svaki dan idemo na koncert kod nekog doma u kuću, ali ovo je bila posebna prilika koja se ne propušta. Koncert ‘in the middle of nowhere?’ Može.

Povodom svega ovog, proćakulali smo i prošli razne teme s Alenom i Barbarom koji su ujedno i autori muzike većine pjesama, s tim da Barbara piše sve tekstove, a osim njih dvoje, Barbare čine i Dino Kalčić (gitara, bas), Ivan Benažić Benza – (gitara), Luka Berić (gitara, bas) i Goran Salvi (bubnjevi).

Pa pročitajte što kažu ovo dvoje simpatičnih ljudi te kako šuma i priroda utječe na njih…

Zašto ste dali novi album “Santa Barbara” na besplatno preuzimanje?

Alen: Htjeli smo da ga što više ljudi čuje, da im je što lakše doći do njega i da šta manje para potroše.Mislite li ga možda izdati i u fizičkom obliku?
Alen: Mislimo, da da. Sigurno ćemo to napraviti kada nam se opet malo stabiliziraju financije. Imali smo dosta troškova, financiramo sami sebe. Napravit ćemo nekoliko primjeraka da možemo prodavati na koncertima, možda neke vinile…
Barbara: Barem 10 komada za nas (smijeh).

Kako je album nastajao?
Alen: Za razliku od prvog albuma, pola ovog albuma smo već svirali na koncertima, tako da su neke pjesme sazrijele i očeličile na bini, te smo do trenutka kada smo došli u studio bili spremni.
Barbara: Recimo pjesma “Bog” je jedna od prvih koja je nastala ikad. Bila je snimljena za prvi album, ali nakon što smo je snimili primjetili smo da je malo prebrza, sterilna, skužili smo da iz nje možemo izvući puno više pa smo je jednostavno preskočili i nismo uvrstili na prvi album. Ljetos smo je ponovno snimili i napokon je dobila sve ono što joj je nedostajalo u prvoj verziji.
Alen: Neke stvari su nastajale na jammovima. Recimo Barbara bi donijela neku ideju na gitari, onda bi to razrađivali, gledali kojim putem bi se glazbeno moglo ići. Neke od skica sam imao još i prije, radili smo i na njima, nešto sam, nešto s Barbarom, nešto s bendom. “Biserje pred svinje” je nastala zadnja od svih i zadnja došla na album. Barbara i ti drugačije stvarate, možeš li nam malo približiti to?
Alen: Ja, recimo, čujem pjesmu u glavi, vidim mutnu sliku benda dok izvodi tu pjesmu i to pokušavam izbacit van. Tako si zabilježim i ideje, ne snimim samo klavir ili gitaru, već snimim kompletan aranžman. Pratim neki feeling i po tome sastavljam instrumente koje želim. Dobro je da smo Marko i ja skupa to producirali jer je iskusan s tehničke strane snimanja. Znam točno koji zvuk želim, ali ne znam što točno trebam pritisnuti za dobiti to. Nisam se pretjerano bavio time osim doma kada snimam za sebe. A kako sam jedan od autora muzike znam kako bi pjesma na kraju trebala zvučati, i to smo Marko i ja odlično iskompenzirali zajedno.

Barbara: Obično imam neki riff, neki ritam s kojim se igram, te oko njega gradim melodiju. Nekad mi odmah spontano na tu melodiju dođe i tekst, no većinom iz melodije filtriram glavni osjećaj koji me kroz nju vodi pa prema tom osjećaju pišem riječi. Prvo uglavnom nastane muzika, pa onda tekstovi. Pjesma “4” je npr. nastala na taj način da sam upalila snimač, zatim uzela gitaru, počela svirati akorde, a melodija i riječi gotovo cijele pjesme su odmah iz prve izašli u jednom komadu, bez prijašnjeg jammanja na tu temu. Mislim da je to jedina pjesma u kojoj je gotovo sve nastalo u istom trenu.

Muziku podržava

Čujete li prvo melodiju, ritam ili tekst?
Barbara: Ritam.
Alen: …Hm. Osjećaj. To se ne može opisati, to je prva stepenica prije nego pjesma nastane. Osjećaj da znaš kako će ta pjesma zvučati. Imaš taj neki feeling i onda moraš pronaći najbolji način kako da ga izneseš van… Taj osjećaj je jako bitan jer je unutar tebe, a moraš ga pretvoriti u pjesmu. Važno je da znaš što predočit u javu.
Barbara: To što je Alen rekao također jako dobro opisuje moj načina pristupanja pjesmama pri njihovom stvaranju.

A ostali članovi benda?
Barbara: Za neke pjesme Alen je imao točno razrađenu sliku kako bi na kraju trebale zvučati.
Alen: Pa… nisam imao baš točno jer s bendom kao što su Barbari ima toliko mogućnosti u kojem se smjeru pjesma može razvit da si niti ne možeš predočit u glavi. Svatko od nas u bendu razmišlja drugačije i svatko ima svoj utjecaj. Kad donesem pjesmu imam smjernicu kamo treba ići, ali ostalo prepuštam drugima, oni će si napraviti dioniocu koju oni osjećaju. Toliko si vjerujemo da nema mjesta za povrede ega ili sl. Čak i kad kažemo “Probaj to i to” ili “Možeš ti bolje“, nema plakanja ili pucanja ega, jednostavno se poštujemo i uvažavamo međusobna mišljenja. Svi radimo za jedan cilj, a to je za boljitak pjesme. Npr. na pjesmi “Noge” s prvog albuma sam autor glazbe, Barbara teksta, a sada na “Noge II” koja se nalazi na drugom albumu smo kao autori muzike potpisani Barbara, Dino i ja. Dino je jako puno pridonio toj pjesmi i naravno da je potpisan, htio on to ili ne (smijeh).

Barbara: Dino je stvarno u tu pjesmu gitarom unio jedan totalno novi film u pjesmi. Na pjesmi “Demon” smo na primjer svi potpisani. Donijela sam pjesmu s ritmom na gitari i gotovim tekstom. Na prvoj probi te pjesme je odmah bilo jasno gdje idemo. Kao što je Alen već napomenuo, kad radimo na pjesmi, radimo zajedno i za jedan isti cilj. Prvenstveno nam se pjesma mora svidjeti i leći barem djelomično da bi imala šanse opstati za daljnji rad. Ostalim članovima stalno govorimo “Donesi pjesmu, napravi nešto“, sve je to naše i možemo napraviti što želimo. Kužimo se i to je nešto što se ne može naučit. Međusobno se svi poznajemo i jako puno pomaže to što smo odavno prijatelji.

Barbara: Da sviram s nekim ljudima koje sam tek upoznala, ne znam koliko bismo se uspjeli međusobno shvatiti, i koliko bi im bio jasan osjećaj koji me vodi kroz pjesmu koja je u nastajanju. Kada nekog ne poznaješ dobro ne znaš ni ima li problema s egom… Veliki je plus što smo odavno prije nego smo zajedno počeli stvarati glazbu prošli tu fazu međusobnog upoznavanja i shvaćanja funkcioniranja jedni drugih.

Kako vi stojite s egom u bendu?
Alen: Nevjerojatno, ali kada se nađu ljudi s istim razmišljanjem i istim pogledom na glazbu, onda tu nema ega. U muzici nema mjesta za ego. To bi tako trebalo biti, iako znam da većinom nije tako. Na kraju je bitna samo glazba. Najprije smo mi (ljudi) glazbenici, umjetnici, a tek onda napuhane pičkice koje si napuhavaju ego likeovima na Fejsbuku (sarkastični smijeh).
Barbara: Da smo ego triperi ne bismo opstali kao bend, a i općenito bi nam u životu bilo puno teže.

Pjesme nastaju u kući tj. palači u kojoj živite?
Barbara: Većinom. Alen i ja tu živimo, imamo probe s bendom, jammamo, a uz to većinu vremena provodimo doma i punimo se energijom ove predivne lokacije i prirode koja nam daje pregršt inspiracije. Ali dogodi se i to da mi neki stih padne na pamet dok vozim auto, a u tom slučaju brzo palim snimač i snimim. Obično se radi o nekoj melodiji ili stihu koji si otpjevam, odnosno izrecitiram, a kada dođem doma uzmem gitaru i radim na tome ili pak pustim ideju za neki drugi dan kada doživim nastavak inspiracije.

Album ste snimali u kući isto tako, Marko je došao do vas…
Barbara: Da, snimili smo ga u podrumu kuće, ‘sagradili’ smo studio za tu priliku, a na miks smo odlazili kod Marka. Prilikom snimanja smo imali svo vrijeme, apsolutni mir, nitko nas nije gnjavio, niti smo mi ikoga gnjavili jer par kilometara u krugu kuće nema nikoga, nema susjeda, nalazimo se u sred šume, i to nam je sve jako olakšalo. Mogli smo raditi cijeli dan, mogli uzeti pauzu za ručak kad hoćemo i jesti bez stresa zbog okretanja kazaljki. Htjeli smo snimati ovdje jer ova kuća ima fenomenalnu energiju i dušu koja se na kraju infiltrirala u naš zvuk. Snimali smo atmosferu, ‘room’, i to je dalo šuga na snimku. Znaš kako se predivan sound čuo gore u dnevnom dok se dole svirao bubanj… Postavili smo mikrofone po kući… Usnimili smo prirodan zvuk koji u studiju ne možeš dobiti, prirodan echo. Pun pogodak!

Alen: To je toliko pridonijelo cijeloj zvučnoj slici albuma. Puno prije nego smo stvorili Barbare prošli smo studija i studija s bendovima u kojima smo svirali. Vidjeli smo što nam se nudi u studiju, i šta možemo očekivati. Kada je već u pitanju naša priča, onda smo rekli da ćemo raditi onako kako mi želimo, a tu se također može vidjeti kako smo složni, svi želimo isto i automatski smo rekli “Idemo“. Sve je moguće, samo ako to hoćeš.

Gdje nalazite inspiraciju za zvuk?
Alen: Mislim da pjesme ne mogu nastati samo tako, čekajući inspiraciju da dođe već moraš nekako potencirati tu inspiraciju, moraš je nekako hraniti. U mom je slučaju to na klaviru, što ne mora nužno značit da će pjesma imati klavir samo zato jer je nastala na klaviru.
Barbara: Kada imam neki ritam u glavi krenem jammati sama sa sobom i graditi feeling. Prema tom feelingu zamislim kud bi to trebalo voditi, hoće li zvuk bit žestok, oštar, ili neki lijepi vodeni… Nalazim inspiraciju i u tekstovima… Recimo razradim to prvo, bazično oko ritma, napišem tekst i onda na temelju teksta dobijem inspiraciju za neke nove zvukove i teme na nekom drugom instrumentu. Svuda nalazim inspiraciju. Kod mene se sve jako bazira na osjećajima, to mi je najvažnije od svega. Ako u nekoj priči tj. pjesmi imam grč u trbuhu zbog količine određenih osjećaja koji me pogađaju, želim da to isto osjeti i ona osoba koja sluša tu pjesmu. Iako vrlo vjerojatno slušatelj taj osjećaj nikad neće moći doživjeti istim intenzitetom kao i ja…

Čime hranite inspiraciju?
Alen: Sjebanost pomaže (smijeh). Jebiga. Utječe jako i ova priroda što nas okružuje, inspiracija puno lakše izađe. Iako, nisam lik koji će izaći sada tu na balkon, vidjeti sunce i napisati pjesmu o tome… Po meni je najvažnija spoznaja sebe. Ako znaš svoje mane i vrline onda znaš i pravi put.
Barbara: Ovdje je jedna tako predivna atmosfera, cijelo vrijeme si ispunjen predivnim osjećajem i pozitivnom energijom. Nema stresa, nema signala za mobitel. Puno toga možemo pripisati ovoj kući i miru koji nas okružuje.

Odakle ime “Santa Barbara”?
Barbara: Sapunica (smijeh). Moram naglasiti da to nije moja ideja. Dino i Benza su smislili ime i istog trenutka kada smo čuli smo znali da je to to!
Alen: Možda nekom ne zvuči jasno, ali nama je bilo savršeno jasno u svakom pogledu. Neka se drugi misle šta znači, mi znamo.
Barbara: Volimo zagonetke čije značenje znamo samo mi, dok će s druge strane slušatelji u tome pronaći svoje značenje i smisao koji također može biti ispravan.

Barbara, tekstovi su ti dosta bolni i tužni, ima i sretnih… Je li ti teško pjevati o tome?
Nije mi teško pjevati o tome. U tome vidim oslobađanje svoje boli ili sreće i pisanje o tome mi dođe kao terapija. Mada ima i nekih fiktivnih priča, no i one su dio onoga što je u meni.
Alen: Evo moje viđenje Barbare i što ona radi s tekstovima: ona zna savršeno šta želi reći. U nekim intervjuima su nas pitali pišu li ostali tekstove i želimo li pisati. Mislim da to nije potrebno kad imamo nekog kao što je Barbara. Ona ima potpuno drugačiji pristup pisanju tekstova nego većina drugih. Savršeno zna kako predočiti osjećaje u riječi.

Barbara: Jako volim da si osoba koja sluša pjesmu i tekst može to i vizualizirati. Vizualiziranje tekstova mi je jedna jako važna točka pri pisanju. Prije nisam puno čitala. Počela sam čitati prije otprilike tri godine i tada mi se počela javljati želja da se i ja okušam u prenošenju priča iz svoje glave. To je bio veliki izazov u kojeg sam se s guštom upustila. Čitanje je imalo utjecaja. A lektire sam npr. mrzila čitati (smijeh). Nisam htjela čitati niti ono što me zanimalo jer su mi lektire zgadile pristup prema čitanju, a onda se dogodio preokret, počela sam čitati i otkrila ljepotu napisanih riječi kroz svoje vizualizacije.

Znaju li ostali članovi benda o čemu pričaš u tekstovima?
Barbara: Za neke pjesme znaju svi članovi. Neke volim podijeliti samo s Alenom jer me on razumije najbolje od svih. Nemam problem s izražavanjem jakih emocija kroz pjesme jer inače ne volim puno pričati i otkrivati što me muči, ali staviti to u pjesmu mi nije nikakav problem. Pjesme mi dođu kao filter kroz koji se olakšavam. Ima autobiografskih, ima i imaginarnih priča… Ima priča koje su mi pukle u glavu pogledom na neku sliku. Slika na mene može ostaviti jak dojam i izazvati jak osjećaj te po tom osjećaju tražim o čemu bi mogla pričati da bi taj osjećaj kroz pjesmu postao stvaran, a ponekad jednostavno opišem tu sliku.
Alen: Mislim da cijeli bend shvaća jer inače ne bi funkcioniralo. U bendu ne bi smjelo biti kreativnih granica. Tekstovi su jako važni, a u kombinaciji s glazbom su moćan tandem.

Dogodi li vam se nekad neka blokada?
Barbara: Uh… Imala sam jednu blokadu. Jedan period nisam mogla pjevati kako to inače radim. Neke stvari su me iznutra toliko mučile i to se odražavalo na puštanje glasa.
Alen: Ne skladam stalno, ne mogu to raditi stalno. Mora proći recimo dva mjeseca i onda u tjedan dana napravim pet, šest stvari. Od toga će možda jedna valjati, ali nema veze. Važno je izbaciti pjesmu. Jako puno razmišljam o pjesmama. Idem na posao i u glavi si sviram neku pjesmu na kojoj radim. U autu nikad nemam upaljen radio jer me živcira, samo svoj ‘Radio Head’. Razmišljam o pjesmi beskonačno. To je recimo isto nešto po čemu se ovaj album razlikuje od prvog. Pustili smo pjesme da odleže, sazriju. Prvi album je retrospektiva svega što su Barbari imali do tada. Nismo imali puno i napravili smo najbolje što smo tada mogli. Pjesme su dobre, ali neke još nisu bile toliko zrele. Ali svakako je prvi album prošao iznad naših očekivanja.

Imate li kakva očekivanja od drugog albuma?
Alen: Moja su ispunjena. Očekivao sam da bude bolji, zreliji. Šta će napraviti drugim ljudima, to ne možemo znati.
Barbara: Da ga čuje više ljudi nego što je čulo prvi album!

I na ovom albumu, kao i na prošlom, mogu se čuti i saksofoni…
Barbara: Jovana Joka je sudjelovala s nama i na prvom albumu, a na ovom su joj se pridružile Weronika Partyka i Petra Horvat.
Alen: Za vrijeme studija u Zagrebu, na Muzičkoj akademiji, jako sam puno svirao u svakakvim varijantama brassa, što klasičnih, što jazz, rock. Dino je stalno govorio da ubacimo trubu u neke pjesme. Kako dolazim iz brass familije i tu sam sazrio kao muzičar, rekao sam “Okej, napravit ćemo brass, ali ništa kao što sam do sada iskusio, nikakve trombone ni trube“, nemam ništa protiv trombona i truba (smijeh), nego jednostavno to ne vidim u Barbarima. Jedino što sam od brassa mogao vidjeti, a da je dobro za zvuk Barbara je bio saksofon, pogotovo bariton i tenor sax. Oni imaju tu neku prirodnu distorziju. Tako da sada imamo dva tenor saksofona i jedan bariton. Saksofoni koji su snimani na nekim pjesmama “Pet Soundsa”, The Beatlesa (“Good Morning, Good Morning”), ili na nekim ranim snimkama Little Richarda… Ma kada sam to čuo rekao sam “E to je taj prirodni ĐĐ, kakva gitara“. Još kada nađeš tri prekrasne cure koje ne znaš je li ljepše vidjeti ili čuti, i još su sve tri akademske saksofonistice i vrhunske majstorice na svojim instrumentima, to je pun pogodak. Još su i lude ko sam vrag (smijeh)…

Alene, sviraš trubu, trombon, bas, klavir, gitare… Gdje se ti najviše osjećaš ti?
Truba je moj prvi instrument i prva ljubav, ali na basu sam onaj pravi ja.

Radiš i u umjetničkoj školi u Poreču kao profesor…
Da, imam klasu trombona i trube. Imam 6 malih trubača i jednu djevojku na trubi i samo jednog malog đaka na trombonu zasad. To je prvi ikad u Poreču!

Koliko je teško biti pedagog i muzičar?
Alen: Pedagog može biti svatko s diplomom. Dobar pedagog ne može biti svatko. Moraš imati pristup djeci svakom posebno. Svi su oni zasebna bića i nisu isti. Neki su krhkiji od drugih i moraš naći način kako ćeš im objasniti neke stvari da shvate, a pritom paziti da ih ne povrijediš. Radim individualnu nastavu od pola sata. Kada radiš s više njih, to je drugi pristup, ali ja radim jedan na jedan. Biti pedagog i muzičar… Heh. Znam puno muzičara koji možda nisu ostvarili neku veliku kocertnu karijeru, ali su izvanredni pedagozi. Kao što sam već spomenuo – ako znaš sebe i svoje probleme, morao bi znati i rješenja. Moraš znati kako nekom prenijeti svoje znanje, a s djecom moraš imati poseban pristup, pun ljubavi i razumjevanja jer ih se lako može povrijediti. Isto tako ih se lako može uzdignuti na noge.

Barbara, ti si išla na satove pjevanja nekoć…
Da, prestala sam ići prije sedam godina, no učinili su svoje, pomogli su da izvučem svoj glas. Prestala sam ići jer više nisam stizala s obzirom da sam se preselila u Istru, a pohađala satove u Rijeci. Na mene i moj način izražavanja je dosta utjecala PJ Harvey. Sviđa mi se i kako je pjevala Amy Winehouse, pa Billy Holliday… Zakačim se za nešto što mi se sviđa i mnoge mi stvari nesvjesno ostanu u glavi pa kasnije skužim da sam u tom periodu stvaranja ili samo pjevanja bila pod utjecajem određenog glazbenika/glazbenice. Ono što čujem dobro prožvačem i zatim nakon nekog vremena stvorim nešto svoje pod tim utjecajem.

Je li ti nekad teško biti frontmenica?
Nije. Volim pjevati, nastupati, volim pozornicu. Ne volim pričati na mikrofon (smijeh). Ono što mi je teško je to što mnogi upravo zbog toga što sam frontmenica misle da sve što čuju od Barbara je apsolutno moje djelo, a to nije istina i već se neko vrijeme borim s vjetrenjačama, tj. pokušavam kroz razne kanale natjerati ljude da shvate kako ovaj bend u biti funkcionira i da nisam ja ta koja stvara sve.

Alene, koje su po tebi Barbarine glavne karakteristike na pozornici?
Volio bih vidjeti Barbare sa strane publike. Ne mogu to nikako zamisliti. Ali mislim da je ona toliko karizmatična i prekrasna i da ljudi shvaćaju njezinu iskrenost na pozornici.

Promijenili ste bubnjara. Što se dogodilo?
Alen: Ako si ozbiljan u poslu koji radiš (ja to nazivam posao, a to je najljepši posao ikad), moraš raditi na sebi ako misliš napredovati. A ako imaš nekog tko te koči, i vidiš da ideš malo naprijed pa malo nazad, i nikako na zelenu granu, onda treba napraviti drastičan rez. Trebaju ti ljudi koji će ići istim tempom i koji te ne vuku za rukav. Goran Salvi je pravi čovjek za Barbare.

Kako se novi bubnjar uklopio?
Barbara: Odlično, bili smo oduševljeni odmah nakon prve probe. On nam je stari prijatelj. Pomogao nam je i pri snimanju prvog albuma.
Alen: On je napravio ime za sebe. Čovjek koji je toliko ušao u filozofiju sebe i da sebe dovede u red, to je pretočio na bubanj. To ga je napravilo izvanrednim i pametnim bubnjarem. Zajebano je biti bubnjar jer bubnjar mora dati prostora drugima, nadgledvati sve i mora znati koliko gdje dati, a koliko oduzeti. S druge strane je glavni pokretač. Gogi osjeća glazbu i to je rijetkost. Veliki je talent i brzo uđe u samu srž pjesme. Tehnički je zvjer, može svirati šta oćeš. Takav čovjek nam je trebao!

Što rade ostali članovi benda?
Barbara: Dino predaje gitaru u glazbenoj školi i završava svoju srednju glazbenu. Benza radi u upravi hotelijerstva, Gogi svira u još jednom bendu, živi od muzike. Luka studira arhitekturu, a ja pišem i radim pjesme. I berem gljive (smijeh). Meni je super!

Dosta pazite na vizualni identitet…
Barbara: Imamo viziju kako bismo trebali izgledati, od odjeće, spotova do covera. Surađujemo s nekoliko ljudi. Moram naglasiti da fotografija koja je cover “Santa Barbare” nije fotomontaža, iako svi misle da je. Barbari su skupina istomišljenika i za suradnju na drugim poljima, ne vezanima za glazbu, tražimo ljude koji su u artističkom viđenju također naši istomišljenici. Važno nam je da shvaćaju ono što nas vodi u našem stvaralaštvu i što naše pjesme znače jer jedino na taj način mogu našu glazbu pretvoriti u sliku ili video. Kao što ja pretvaram slike u pjesme, tako oni pjesme pretvaraju u slike.

Jeste li razmišljali da uvedete neke vizualne efekte na pozornicu za nastup?
Alen: Jesmo. Iako moramo dobro promisliti što i kako točno želimo. Nemaš uvijek di to izvoditi. Imamo Iru Tomić za spotove koja nas potpuno kuži i mislim da bi i za live uspjela napraviti nešto dobro za nas. Možda jednog dana…
Barbara: Ira je stvarno super. Njeni spotovi nekad nemaju veze s tematikom pjesme, ali budu toliko pogođeni i usklađeni s atmosferom pjesme!
Alen: Ira ima to čemu mi težimo. Ona, isto kao i mi, u svemu što radi pokušava dati dozu artističnosti, malo profinjenosti. I naravno da želimo uvesti vizualne efekte na koncert, to bi bio savršen koncert.

Koliko bi vam bilo lakše da ste u Zagrebu?
Barbara: U Zagrebu bi nam sigurno bilo lakše. Tamo je centar svih događanja, sve je tamo. Kada si u Zagrebu imaš mogućnost češće svirati. Čim si iz nekog udaljenijeg grada, dakle nisi iz Zagreba, ne možeš svirati za vikend na dva mjesta u dva dana jer svi traže neku vrstu ekskluzive kada te angažiraju. A i honorari su kakvi jesu, a put dalek… S druge strane mislim da bi nas Zagreb učinio drugačijim ljudima, našu muziku također. Muzika bi bila drukčija, tekstovi sigurno. Ponekad slušam tekstove zagrebačkih/gradskih bendova i autora i ono što mi je jasno je to da ja u ovom okruženju u kojem se nalazim sigurno neću napisat stih u kojem ću koristiti riječ ‘tramvaj’ ili bilo koji gradski detalj jer ne živim u gradu, ne viđam to, ne predstavlja mi ništa i ne mogu se povezati s tim. Imamo drukčiju inspiraciju.

Koji će biti idući singl s albuma?
Barbara: Mislimo da će biti “Magnetizam”. Ali s nama to nikad ne znaš, desi se da nas u zadnji čas pukne da bi ipak mogli izaći s nečim drugim pa tako i napravimo. Ira nam dolazi za Božić i snimat ćemo novi spot za koju god pjesmu da se odlučimo.
Alen: S “4” smo napravili mali presjek. Htio ti ili ne, ljudima ta pjesma koja će biti singl mora ući u glavu. Gledaš neke kriterije, koja je najplesnija, najradiofoničnija itd. Do sada su nam svi singlovi bili brži i nabrijani, a “4” je drugačija, spora, traje 5 minuta, no svi smo se složili da ona mora biti singl i da mora predstaviti album.

Koja vam je najdraža pjesma s albuma, ili najposebnija?
Alen: “Biserje pred svinje”. Ako ideš slušat prvi album, naći ćeš “Noge” koja je drugačija od svega, tu smo samo Barbara na vokalu i ja na klaviru. Tako smo htjeli i na ovom albumu, napraviti pjesmu koja je drugačija, neki eksperiment i to je “Biserje pred svinje”. To je pjesma za nas. Ta mi je najposebnija. To je psihodelični blues u 2014.
Barbara: Sve su različite pjesme, ali slažem se s Alenom. Mada mi je nekako iz osobnih razloga najdraža “I šta ćemo sad”. Ta ima svoju priču.

Mislite li uvesti još koji instrument?
Alen: Dosta se međusobno rotiramo na instrumentima tijekom live izvedbi. Neke su pjesme nastale na klaviru, iako klavira uopće nema u njima. Jako smo otvoreni za nove soundove, samo moramo naći pravi.

Barbara, misliš li naučiti svirati još nešto osim gitare?
Bila sam si trubu kupila. Ali sam stala s tim. Ne sviram ni gitaru dovoljno dobro, ne onako kako bih htjela znati svirati i iz tog sam razloga odustala od učenja drugih instrumenata, želim se posvetiti usavršavanju sviranja gitare. Ali, kupili smo pianino i sada me ulovila želja da se naučim snalaziti i na tipkama. Vidjet ću…

Hoće li ostali članovi početi pjevati neke back vokale?
Barbara: Alen je na prošlom i ovom albumu otpjevao neke prateće vokale.
Alen: Saksofonistice će pjevati…
Barbara: Neke pjesme ipak traže muški prateći vokal. Ugnjavit ću ih ja već, moraju propjevati, imaju glasove!

Održali ste nedavno promociju u kući u kojoj je snimljen album. Kako vam je to palo na pamet?
Barbara: Alenu je palo na pamet. Zašto bi išli svirati negdje kad možemo doma. Lokacija i situacija su specifične. Pozvali smo one kojima se želimo posebno predstaviti. To je bila ideja i onda smo malo bili stali jer smo došli do točke kada se trebamo početi posvećivati realizaciji toga… I onda se pojavila naša Andrea Laurić koja nas je pokrenula svojim entuzijazmom i željom da se to zaista i obistini, te je krenula u organizaciju. Imamo ideje i ljude koji nam pomognu ostvariti ih. Da nije bilo Andree, ne znam bi li ovo uspjeli...

0 Shares
Muziku podržava