Bajaga: “Za Karlovačko Live sviramo samo najveće hitove”

Momčilo Bajagić Bajaga ponovno se vraća koncertirati po Hrvatskoj. Ovaj put nastupa na Karlovačko live turneji i pozornicu će krajem studenog i početkom prosinca u devet hrvatskih gradova dijeliti s Jelenom Rozgom.

Tim povodom sam se s njim našao u Boogaloo Clubu gdje je s Instruktorima i Rozgom snimao promotivni spot turneje. Nakon pauze za ručak za novi intervju za Muzika.hr najdublji glas regije izdvojio je pola sata. Približava se početak turneje s Jelenom Rozgom. Tko prvi izlazi na pozornicu? Što publika može očekivati?
Još nismo ništa o tome razgovarali, ali mislim da mi možemo otvoriti koncert s obzirom da je Jelena dama. Svatko ima nekih sat, sat i trideset, a prije toga ima jedna predgrupa (Flashback, op.a.), koja malo kraće svira, a onda mi pa Jelena. I to je to.

Jednom ste izjavili da ste trajanje svojih koncerata prilagodili trajanju koncerata The Rolling Stonesa, koje je dva i pol sata. Kako ćete se sada prilagoditi 90-minutnom repertoaru?
To izgleda sat i pol, ali ovdje se radi o cijelom koncertu, o zajedničkoj turneji. Mislim, i ovako će biti tri i pol sata, a to je puno i za one koji vole Stonese (smijeh). Ovo se ne može usporediti sa solističkim koncertima i mislim da ćemo mi napraviti izbor samo najvećih hitova. Izašao nam je singl “Ako treba da je kraj” koji najavljuje novi album, pa ćemo svirati samo stare hitove i tu jednu novu pjesmu. Hoće li svatko imati svoj zaseban set ili ćete se naći i zajedno na pozornici?
Mislim da će svatko svirati svoje. Mi nismo nikad nešto radili zajedno, a i žanrovski sviramo različitu glazbu. To je i bitna stvar za Karlovačko pivo jer će dolaziti različita publika. Neki će dolaziti zbog nas, neki zbog Jelene, a neki zbog oboje.

Znam da prije koncerta volite popiti nešto žestoko, ili malo bijelog vina. Kako se ovdje radi o pivovari, hoćete li se prebaciti na pivo?
Prebacit ću se na pivo da budem lojalan.

Prošli album “Šou počinje u ponoć” bio je kiosk izdanje. Hoće li i novi album biti takav?
Što se tiče Hrvatske i Slovenije, Dallas će objaviti album. Ali svakako će biti neko neuobičajeno izdanje jer želimo da što više ljudi dođe do albuma. Ovo je vrijeme kad diskografija na neki način odumire, i zbilja ne znam na koji će način album stići do publike, ali će stići.

Kad se planira izlazak?
Ja sad imam sedam potpuno gotovih pjesama, a planirao sam da ih bude devet-deset. Tih sedam je skroz gotovo i smiksano, a ostale nisam ni počeo. Mislim da ćemo završiti do kraja godine i album će vjerojatno izaći iza Nove godine.

Na ovoj turneji svirate u devet hrvatskih gradova među kojima je i Bjelovar. Svirate li tamo zato što je to Vaše rodno mjesto?
Organizatori su to uredili, ali meni je drago jer sam samo jednom svirao u Bjelovaru, prije sigurno dvadeset godina. A budući da sam tamo rođen, ne bi bilo loše da odsviram jedan fini koncert na ovoj turneji.

Zanimala me nova izgradnja Vaše popularnosti ovdje u Hrvatskoj nakon rata. Činjenica je da ste prije rata ovdje bili jako popularni, ali poslije ste trebali početi od početka. Koliko me sjećanje služi, u Zagrebu ste prvi poslijeratni koncert održali negdje 2000. u Tvornici, da bi se kasnije penjali od kapaciteta malog Doma sportova (2004. i 2006.), do dvije rasprodane Cibone 2009.?
Da, u Tvornici je bio prvi koncert. Pa da, na neki način ja jesam morao ponovno graditi popularnost ovdje. Promjeni se publika i nekoliko generacija. Kako nas dugo nije bilo, ponovno smo krenuli od malih prostora, što nije ni loše. Jer tamo te publika vidi na neki drugi način. Pravo da ti kažem, ja zaista dugo sviram, preko trideset godina. Volim i velike i male koncerte. Razlike ima u smislu izvođenja, jer kad je veliki koncert moraš koristiti neka sredstva koja dalje dobace. U manjem klubu je intimnija atmosfera…

A mali Dom sportova Vam je baš simpatičan?
Baš je super dvorana. Znaš, svaki izvođač voli da ima 100 tisuća ljudi, ali kod takve publike nemaš baš neki kontakt s njima. Recimo da su normalni koncerti do nekih 20 tisuća ljudi, a sve preko toga zahtijeva videozidove, delay linije i svašta…

A kako je bilo u Rusiji ispred 250 tisuća ljudi?
To je bilo ludilo! To je bilo 1985. u parku Gorki i nije bilo planirano da bude toliko ljudi. Ali te davne 1985. Moskva je bila dosta tih grad. Tad smo svirali mi i Bijelo dugme, a ozvučenje od dva šlepera opreme postavio je jedan čovjek iz Zagreba. Mislim da do tada u Moskvi nitko nije postavio dva šlepera opreme! Kad smo počeli svirati u tom Zelenom teatru u parku Gorki, možda je bilo 50, 60 tisuća ljudi, ali kako je krenula svirka ljudi su se okupili. Na kraju je bilo toliko ljudi da se više nije moglo svirati. Kako je to bilo vrijeme prije Gorbačova, na pozornicu je izašao samo neki gospodin u sivom odjelu, izvukao kablove iz pojačala i kazao nam da idemo u garderobu. Ubrzo su došli i s kamionima tu publiku sklonili za pet minuta. Kad smo ponovno izašli, više nije bilo nikoga. Takvo je bilo vrijeme.

Velika je razlika takva Moskva i svirka u Kulušiću 1984. ispred 300 ljudi?
Kako da ne! To nam je bio prvi koncert u karijeri. Mi smo ustvari spremali koncert u Beogradu, budući da je to naš grad. Ali tada mi se javio pokojni Dražen Vrdoljak, koji je stvarno bio moj dobar prijatelj i koji je bio urednik glazbenog programa u Kulušiću. Pitao me bismo li mogli jedan dan doći ovdje da odsviramo u Kulušiću. Tako smo mi pristali, te nam je Kulušić bio prvi koncert u karijeri.

Znam da je na plakatu pisalo Bajaga, ex-Riblja čorba, i Instruktori pozitivne geografije. Tek smo poslije tog koncerta počeli nastupati kao Bajaga i Instruktori. Tamo je bilo 300 ljudi koji su bili prezadovoljni. Onda smo poslije četiri mjeseca svirali ponovno, i imali smo pun Kulušić, nekih 600 ljudi. Sljedeće godine smo ovdje u današnjem Boogaloou imali dva koncerta, poslije, ne znam, mali, veliki Dom sportova…

U karijeri imate neke pjesme koje se ne nalaze na studijskim albumima, pjesme koje ste radili za film ili kazalište poput pjesama “Bežiš od mene ljubavi” i “Pesna protiv maleri”. Planirate li ih u skoroj budućnosti sakupiti na jedno mjesto?
Pa volio bih to negdje objaviti. A ovu pjesmu “Bežiš od mene ljubavi” koju si spomenuo imam namjeru staviti na novi album zato što vremenski pripada ovim pjesmama. Ona je izašla u jednom sasvim malom izdanju za seriju “Vratiće se rode”. Ljudi je na koncertima znaju vrlo dobro, a svi kukaju da je mogu vidjeti jedino na YouTubeu, pa smo je odlučili staviti na novi album.

Kako pišete set-listu?
Za svaku turneju pokušavamo napraviti drugačiji program. Jer ako često sviramo u istim gradovima, red je da publici pružimo nešto što nismo svirali. S druge strane, mi imamo uistinu mnogo pjesama koje bismo htjeli svirati, ali ne možemo svirati osamdeset pjesama na koncertu jer je to previše. Neka okosnica programa uvijek postoji, ali se trudimo da šest- sedam pjesama promijenimo. Da bi ljudima, a bogami i nama, bilo interesantnije.

Kako Vam je bilo glumiti u filmu “Profesionalac”?
Ma malo sam glumio šefa orkestra, zato što je Duško Kovačević, redatelj i scenarist filma, moj dobar prijatelj. Dogovorili smo se da mu radim glazbu, pa me uvjerio da mu i glumim. Kao šef ciganskog orkestra imao sam i brkove. To je bilo divno iskustvo, a ja inače volim Duškove filmove jer on ima taj crni humor koji je jako dobar. I volim raditi glazbu za film. Ali filmovi su skupi i ne rade se puno. A ima mnogo kompozitora filmske glazbe. Ja sam zasad imao samo dva dugometražna igrana filma: “Ni na nebu ni na zemlji” i “Profesionalac”. Ali volio bih u karijeri napraviti još koji film.

S kojim redateljem biste htjeli surađivati?
S Tarantinom, zato što on uvijek ima najbolju muziku. Ali on rijetko kad uzima kompozitore, već bira dobre pjesme.

Album “Prodavnica tajni” nazvali ste po romanu Dina Buzzatija. Koga trenutačno čitate?
U posljednje vrijeme sam čitao “Life”, biografiju Keitha Richardsa. Inače volim latinoameričke pisce… sad mi je stao mozak.

Biste li vi htjeli napisati autobiografiju?
Možda, ali to je zaista ozbiljan posao. Richards je to lijepo napravio jer je uzeo nekog tko mu je zapisivao, dok je on pričao. Ali ne ložim se toliko na svoju biografiju.

Na kojim ste koncertima bili u posljednje vrijeme?
Gledao sam Kings of Leon u San Franciscu, Stonese u Beču i Beogradu, Red Hot Chili Pepperse. Volim velike koncerte, ali volim bogami pogledati i koncert Tommya Emmanuela, nekog dobrog gitarista…

Vi također volite svirati gitaru. Je li Vam draži Telecaster ili Gibson Les Paul?
Najčešće sviram jedan nadograđeni Telecaster, nekakvo reizdanje onog Custom modela… a imam i jednog Les Paula iz sedamdesetih godina kojeg sviram iz vremena Riblje čorbe. Sad ga svira moj gitarist, jer sa svojih osam kilograma mi je malo težak za rame. Telecaster mi je lakši. Također sam imao jednog strašnog bijelog, vrlo lijepog Stratocastera, koji je bio za ljevoruke. Zato mi nije odgovarao, te sam ga prodao. Tu sam pogriješio jer je to bila vrlo dobra gitara. Na početku karijere sam često ostajao bez love, pa sam Les Paula tri puta davao u oglas, ali srećom nikad nije otišao.

Davor Rodik, vrstan pedal steel gitarist, čest je gost na Vašim koncertima. Hoće li se to ponoviti i na sljedećoj turneji?
Mislim da hoće. On je s nama svirao i u Beogradu, Skopju i drugim gradovima. On je naš prijatelj još iz vremena “Prodavnice tajni”. Nisam znao za njega, ali sam znao da postoji neki momak iz Plave trave zaborava koji svira pedal steel. Osim njega, ne znam postoji li još netko tko svira pedal steel. Od tada ga uvijek zovemo.

Kako je došlo do suradnje s Bebi Dol?
Mi se znamo dugo. Ja sam imao pjesmu “Bademi i sol” i mislio sam da bi bilo zgodno da otpjeva jedan dio sa mnom.

Oko 1993. ste često nastupali sami u diskotekama po inozemstvu. Kako je to izgledalo?
To su bili koncerti kakvo je bilo vrijeme. Imao sam matricu, uz koju sam nosio gitaru i pojačalo. Na matrici sam imao snimljene bas, bubanj i klavijature. To je mnogo teže raditi nego s bendom, jer ako ti pukne žica, nema te tko zamijeniti. To je bilo dobro iskustvo, ali mnogo više volim svirati s bendom.

U diskotekama se kasnije kreće s koncertom. Je li tada – kako naziv Vašeg albuma kaže – šou počinjao u ponoć?
Da, da, da… i ne samo tada. Kada sam počeo svirati krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, svirke su počinjale oko osam, devet. Devedesetih smo znali počinjati oko jedan, pola dva… promijenilo se vrijeme.