Prilika da intervjuiram Momčila Bajagića Bajagu, glazbenika na kojeg gledam gotovo kao na sinonim za domaći vinil, nikako se nije smjela propustiti.
Naime, „Sa druge strane jastuka“ prva je Ex-Yu ploča koju sam kupila u životu. Ulovila sam je za neku siću u blizini splitske tržnice – ovo je bilo jedno od boljih ‘pazarenja’ u životu jer je, unatoč pohabanom omotu, sama ploča kroz nekoliko desetljeća prošla bez iti jedne ogrebotine. U nastavku ovog intervjua Momčilo će reći da je vinil jedina stvar koja bi mogla preživjeti atomski rat – ne znam koliko to drži vodu, ali evo, moj primjerak njegovog albuma se hrabro drži, a da ne govorim o tome da je uspješno položio test vremena.
Ususret čak trima koncertima kojeg Bajaga i Instruktori imaju s orkestrom i zborom u Lisinskom, razgovarala sam s Bajagom o onome što se nekad nalazilo te što se danas nalazi s druge strane jastuka.
Na albumu „Sa druge strane jastuka“ pjevalo se o „20. veku“, a u 2022. ste objavili singl „21. Vek“, koji ujedno označava prvi izlet u rap vode. Kako je uopće došlo do tog, za vaše fanove, poprilično iznenađujućeg poteza? Kako biste usporedili inspiracije za „Dvadeseti Vek“ i „21. Vek“, dvije potpuno različite pjesme iz potpuno različitih vremena?
Pa zapravo i nije prvi izlet u rap vode, odnosno jest prvi izlet u klasične rap vode. Da, na albumu „S druge strane jastuka“ imao sam pjesmu „Dvadeseti Vek“ koja ima jedan rap dio koji kaže „Da sam hipik odsek’o bi kosu/da sam gangster javio bi bosu“. Mene rap muzika ne zanima mnogo, ali sam smatrao da pjesma o 21. stoljeću mora biti u skladu sa muzikom tog doba i zato sam je uradio. Tekst nove pjesme mnogo je tužniji od teksta pjesme “20. vek”, jer je 20. stoljeće bilo mnogo veselije doba od 21. stoljeća koje je mnogo teže i ružnije. To je jedini razlog – nemam namjeru da se bavim rap muzikom – ovo je bio prosto jedan način da oslikam ovo stoljeće.
Zbog velikog interesa, svirat ćete čak tri Koncerta za rock-grupu, orkestar i zbor u Lisinskom. Turneja ovakvih koncerta krenula je već 2019., međutim, zaustavljena je pandemijom koronavirusa. Ima nekih iznenađenja koja se ne nalaze na nedavno objavljenom live albumu?
Ima mnogo iznenađenja. Ovu kombinaciju s orkestrom i zborom dosad smo radili sa makedonskim i banjalučkim orkestrom i zborom – sad je došao red na zagrebački. Snimat ćemo i ovaj koncert koji će biti poprilično različit od prethodno snimljenih koncerata.
Zapravo ste više puta imali neobične svirke – ja se primjerice, vrlo dobro sjećam koliko je poseban bio vaš koncert u Splitu na Snu Sustipanske noći ili pak onog organiziranog za promociju albuma „U Sali Lom“ koji se, prikladno, održao u – zagrebačkom kasinu. Imate još neke koncerte „izvan okvira“ u planu?
Imamo sigurno, mada ne mogu još reći što planiramo. Ja volim da se bend predstavi na različite načine. Kadgod napravimo neki atipičan koncert, on se pokaze uspješnim – publici bude zanimljivo.
Da se vratim korak unazad – radite li na novoj muzici?
Radio sam na novoj muzici tijekom prošle zime i proljeća. Međutim, onda je krenula velika turneja koja je trajala sve od kraja proljeća do početka jeseni i jednostavno nisam imao vremena da se bavim time. Poslije zagrebačkih koncerata, čeka nas kraća turneja po Americi i Kanadi – nakon toga ćemo imati više vremena pa imam namjeru nastaviti raditi na pjesmama.
Puno se toga promijenilo od vremena „muzike na struju“, „lomova u sali“, „e-dura koji izlazi iz svih ćelija“… Referiram se, jasno, na stihove nekih od vaših pjesama. Zanima me kako vi gledate na novo doba glazbe – koliko se razlikuju koncerti nekad i sad?
Koncerti se razlikuju mnogo: današnja popularna muzika je takva da je teško napraviti interesantan koncert jer se sve, manje više, svodi na trap i eventualno neku plesnu glazbu i grupu… Mislim da su koncerti na koje smo navikli daleko interesantniji. Dokaz tome su recimo, Coldplay ili Rolling Stonesi koji razvaljuju po stadionima, a ova ekipa – baš i ne.
Doduše, ljudima ponovno postaje potrebno nešto opiplijvo: u Hrvatskoj su, primjerice, u posljednje vrijeme jako tražena reizdanja kultnih ploča bendova kao što su Idoli, Šarlo Akrobata, Azra… Kao netko tko mi je gotovo pa sinonim za Ex-Yu ploču, kako gledate na ulogu vinila danas u odnosu na nekadašnju? Možemo li i od Bajage očekivati reizdanja kultnih albuma?
Ja jako želim početi raditi na reizdanjima – već sam počeo o tome ozbiljno razmišljati i gledati kako da to ostvarim. Mislim da su vinili, a posebno novi vinili kao što su oni koje smo radili za Croatiu Records na 180-gramskom vinilu jako vrijedni. Ako danas dođeš na rođendan s takvim poklonom, to je ekvivalent skupoj boci šampanjca. Jako lijepa stvar koju treba znati: jedina stvar koja bi preživila eventualni atomski rat je ploča, jer svi podaci sa diskova i ostalih sranja se gube, a ovo je mehanika. Osim toga, mislim da je sam zvuk topliji. Ja obožavam ploče i mnogo mi je drago što su ponovno izašle. Nije ih lako napraviti i skupe su, ali i trebaju biti skupe.
„Šta sad vredi tehnika / okrećes tri akorda / šta sad vrede svetske žvake / kad svirate narodnjake / dobro jutro džezeri“ – stihovi su ovo pjesme „Dobro jutro džezeri“. Pjesma je, pretpostavljam, nastala kao kritika na glazbenike koji su su se okrenuli komercijalnoj glazbi/turbofolku – jer od nečeg se moralo zaraditi za kruh… Mogu li se ovi stihovi primijeniti na današnju glazbenu industriju?
Ne, jer današnja narodna muzika koristi elektroniku, tako da su tu bitni programeri, nema više džezera. A za programere me baš i nije briga sviraju li narodnjake.
Imate neke glazbenike iz regije koje biste izdvojili kao nove mlade talente/nade za budućnost? Zapravo, koliko pratite aktualnu scenu – stranu i domaću?
Pratim više stranu nego domaću, no uvijek ima talentiranih bendova. Znam da se, svaki put kad dođemo na tonsku probu, pojave neki novi klinci i vidim da ima još dobrih bendova – za one koje to još uvijek interesira.
„Oduvijek je bio san, kad sam počela da se bavim muzikom, poslije prvih nekih uspjeha, da se postane novi Bajaga. Međutim, tu treba mnogo toga, prije svega rada. Shvatila sam brzo da je to malo teže“, izjavila je Konstrakta u jednom od intervjua. Vaš komentar? Pratili ste Euroviziju?
Euroviziju sam pratio, a Konstrakta mi je simpatična. Ako nastavi raditi glazbu i svirati, mogla bi da postane novi Bajaga… jedini je problem što nije muško.
Koliko mlade publike viđate na koncertima i kakve rekacije, u odnosu na vaše generacije, dobivate od njih?
Puno mladih ljudi dolazi na koncerte – ja sam počašćen time i pretpostavljam da tu zasluga ide roditeljima koji su im puštali te pjesme.
Malo ljudi zna da ste rodom iz Bjelovara. Kako doživljavate i kako Vas doživljavaju u Bjelovaru, imate planove i tamo odraditi koji koncert?
Nisam nikad živio u Bjelovaru jer je moja pokojna baka iz Grubišnog Polja. Međutim, u Bjelovaru se nalazila najbliža bolnica koja je imala rodilište. Kao mali imao sam rođake samo u Grubišnom Polju, no, kako sam počeo svirati, tako sam počeo dolaziti i u Bjelovar. Drago mi je što me Bjelovarčani gledaju kao sugrađana. Nekad mi je žao što ne znam gdje se nalaze dom zdravlja, pošta i takve stvari… No, tamo smo uvijek imali jako lijep doček – Bjelovarčani me doživljavaju kao svog.
Godine prolaze, pa moram pitati – jeste li umorni? Što vam daje energiju da nastavite nastupati, što vas gura dalje?
Znate, Pliva pravi neke tabletice koje mi daju energiju (smijeh). Ja ću popričati s direktorom njihovog marketinga da mi da ime tabletica pa vam proslijedim.
Za kraj – što biste poručili fanovima koji jedva čekaju koncert(e) u Lisinskom?
S obzirom na to da se svira s gudačima i zborom, bit će to posebni koncerti. Osim toga, i sam jedva čekam te koncerte – Lisinski je jedna od rijetkih sala u kojima nikad nisam svirao. To je jedna od najboljih dvorana bivše Jugoslavije, a možda i šire, zbog čega imam veliku želju da se popnem na tu pozornicu.
