Prije godinu dana, zapravo malo više, deset tisuća duša u Domu sportova pjevalo je kao jedno stih za stihom tijekom velikog povratničkog koncerta rap skupine Tram 11. Lirika nastala dvadesetak godina prije tog mitskog koncerta i dalje je bila itekako aktualna, a ja se sjećam pravog malog klimaksa za vrijeme legendarne “Pad Sistema“. Neka legenda je zapalila baklju nasred partera, a u istim tim trenucima je Woo rutinirano rešetao lajne prisutnima. Jedna od njih kaže sljedeće: “nema kurvi i drolja, lezbi i pedera / nema bolesnih u glavi, nema zatvora i potjera”.
Na udaru se našao i Dean Martin
Dan nakon koncerta u moru izvještaja našli su se neki koji su negodovali što je izveden taj dio versea, aludirajući da ipak živimo u nekim drugim, boljim vremenima, gdje takvoj lirici nema mjesta. Meni je sve to bilo malo komično, no sada, godinu dana kasnije, revizionizam umjetnosti je u punom jeku. Platforme okupljene oko inicijative #MeToo, čiji prvotni cilj je bio otvoriti vrata ispovijestima zlostavljanih žena, sada žele zabraniti izvođenje božićne skladbe “Baby It’s Cold Outside“ Deana Martina.
Naime, tekst, koji me potpuno sramotno podsjeća na numeru zaprešićkog sastava Connect (Prijateljska ljubav) slikovito prikazuje dijalog djevojke i mladića. Vani je pogađate – hladno, ona mora ići jer će joj obitelj biti zabrinuta, jer bi radije da joj posudi kaput. Razloga je još, no Dean Martin na svaku njenu poklapa kako je vani hladno. Epiloga nema, Martin ostaje uz svoju mantru, no čini se kako ovakav, pomalo podli nagovor starog nam švalera više nije nešto što neki žele da čujemo.
Treba li anonimna djevojka ostati u stanu na nagovore autora pjesme? Naravno da ne. Ima li pravo Dean Martin njoj 20x reći da je vani ipak hladno. Naravno da da. Iako tekst možda ne prikazuje najsvjetliju stranu zavođenja, i svakako sadrži elemente manipulacije, on je kao takav preslika jednog drugog vremena. Vremena kada je svijet bio zbilja “muški svijet”, kada su pravila bila kudikamo drugačija, i sukladno tome je umjetnost, kao preslika duha vremena u kojem živimo, sadržavala pozitivne i negativne elemente tog vremena. Šlageri su bili patrijarhalni, rap je devedesetih (a i danas) objektificirao žene, a lijevo orijentirani tekstovi sastava poput RATM devedesetih su pozivali na revolucije. Ako tko ne zna, za vrijeme njihova koncerta na Woodstocku 1999. godine zapaljena je američka zastava.
Sve to danas – više nije poželjno. I smatram da je to skroz oke. Ako je društvo odlučilo postati korektno, i smatra da će uklanjanjem novih nepodobnih sadržaja putem cenzure stvoriti tolerantnije društvo – neka to čine. Iako sam uvjeren da će sve to imati upravo kontra-efekt, mislim da dominantne struje promišljanja imaju pravo nametnuti svoju volju, ali isto tako ja ili netko drugi imamo pravo proglasiti to smećem. To je poanta slobode govora. S druge pak strane, kada određene grupacije odluče prekrojiti umjetnost prošlosti, zabranjivati pjesme, ili pak mijenjati tekstove kako bi dotični oblici bili podložniji današnjoj publici – onda je to revizionizam. Onda je to onaj trenutak kada se netko sjetio skinuti spolovila s predivnih renesansnih kipova. Onda je to onaj trenutak kada je Hitler palio knjige. Zašto? Slagali se mi s porukama koje umjetnost odašilje ili ne, ta umjetnost je tu da od nje učimo. Da učimo na njenim greškama, obrascima i djelovanjima. Ona je tu da nas autentično podsjeti na to kako je bilo prije. Oni koji misle da će njenim brisanjem izbrisati i probleme – grdo se varaju.
The Pogues također kritizirani
Da se nadovežem još na uvodni paragraf. Usporedno s pokušajem zabrane Deana Martina, pojavile su se priče kako određeni DJ-i odbijaju puštati “Fairytale of New York“ skupine The Pogues. U tekstu, između ostalog, pojavljuje se riječ “faggot”. Svi znate što ona znači. 30 godina od izlaska pjesme, neki su se sjetili da je riječ o uvredi i da ta riječ kao takva nema svoje mjesto u eteru. McGowan kao autor teksta je jasno odgovorio da se radi o monologu (koji je inače otpjevala Kirsty MacColl) u kojem upravo jest poanta prikazati lik autentičnim kakav jest – i ako taj lik zbilja jest autentičan, taj monolog je preslika koju trebamo čuvati kako bi buduće generacije od njega mogle nešto naučiti. Naprimjer, da nije baš u redu ljude nazivati faggot.
Shane McGowan gives us a statement with his reaction to the #FairytaleofNewYork censorship calls @VirginMedia_One #TonightVMT pic.twitter.com/LudzWjZK9l
— The Tonight Show (@TonightVMT) December 6, 2018
Kako sada ne bismo širili priču unedogled, jer primjera je mnogo, moje mišljenje o dotičnom problemu je sljedeće. Problemi se rješavaju na njegovom izvoru. Nije poanta zabraniti određeni stav ili riječ, već je poanta odgojiti generaciju da ga ne koriste. I to da ga ne koriste svojom voljom. Svaki pokušaj cenzure mišljenja, riječi ili pak izražavanja upravo budi jači bunt dotičnih da taj isti problematični stav još glasnije artikuliraju. S druge pak strane, usudim se i misliti kako bi bilo krajnje vrijeme da se prestanemo pretvarati da živimo u svijetu gdje toga nema. To što VEVO na YouTubeu riječ fuck cenzurira u f*ck to ne znači da mi ne znamo što je pjesnik htio reći. Što se Martina pak tiče, pjesma kao takva ne sadrži elemente prisile prema stanovitoj djevojci, stoga ne vidim problem da ona kao takva ostane netaknuta i pjevna. Trebamo li je slaviti i voljeti? Ne. Trebamo li je pjevati? Ne. No, ipak ju trebamo ostaviti na miru. Tko god je sada odlučio pokrenuti lustraciju, zakasnio je 50 godina.
