Bila je ljetna sezona i turisti su pohrlili na hrvatsko more. Trst možda nije naš, ali najveći dio jadranske obale jest, idila je bila u punom jeku, barem kad su nam to vremenske neprilike dozvoljavale.
Onu davnu sintagmu ‘plavo more, bijele vile, crveni drugovi’, zamijenile su neke nove poslovice i vicevi, a među njih upleo se i vic o kulturnom turizmu. Zapravo nije to vic nego istina, da turistima osim chevapchica treba ponuditi i neki kulturni sadražaj kako bi istresli nešto para i u oskudnoj izvanpansionskoj potrošnji. A ne da se neki, kao nakon koncerata U2 u Zagrebu, zapitaju zašto u 23 sata nemaju gdje popiti piće u centru grada?
Otada su se prilike drastično promijenile i danas nam cvatu ruže. Želimo strane turiste, želimo njihovu lovu, ali, pobogu, ne želimo da nam remete red i mir. Jer, fućkaš svu zaradu ako nam pokvare mladež a, što je još gore, i ova naša mladež opasno se po tom Zrću, Gardenu, Ultri, Outlooku i Dimensionsu, ili kako se već zovu, identificirala sa svim tim Šveđanima, Englezima i Francuzima koji ovamo uporno dolaze. Pa taksisti i kafići zarede u tih tjedan dana kao inače u mjesec.
Jer, postoji elitni turizam koji žarko priželjkujemo kao uber destinacija koja to nikako da postane, ali postoji i masovni. A od svih masovnih turizama upravo su mladi ljudi, publika rock i techno festivala zahvalna raja da joj se uzme koja kuna, samo ako joj damo da se pritom malo, samo malo, i zabavlja. 45 godina nakon majke svih rock festivala – Woodstocka – i kod nas se je postalo jasno da festivali jamče masovni dolazak publike i dobar način za privesti mlađahne i raspoložene generacije na Jadran. I od njega napraviti neku novu Ibizu. Betonizacija obale po Jadranu možda je u nekim elementima slična onoj u Španjolskoj, ali, srećom, nismo sve do kraja upropastili.
No, nije sve u obali, možemo mi i dosta toga drugoga upropastiti. Situacija je jednostavna; imamo divno more, jedino što nam je preostalo jest ponuditi neke programe tim hordama mladih turista. Koji, priznajmo, za tri tisuće kuna mogu otići u Tunis, Grčku, ili Tursku i u all inclusive aranžmanima sedam dana uživati u svemu, uključujući avionsku kartu i par whiskeya dnevno – ili nekog drugog pića po izboru – kraj bazena hotela s (barem) četiri zvjezdice.
Ali, da bi to postigli lokalno stanovništvo trebalo bi prihvatiti da će im buka i žamor možda pomutiti miran san tih par tjedana. Mada je i to optimistično, jer naša turistička sezona traje opako kratko, u šali bi rekli od 1. do 21. kolovoza. Paradoks je sljedeći; iako će u tim danima lokalna ekonomija ‘dići’ više love nego u svim preostalim mjesecima zajedno, nekima vrag ne da mira i htjeli bi da sve to jednostavno stane. Fair enough, rekli bi optimisti, jer mi smo ‘mala zemlja za veliki odmor’, kako je glasio briljantni slogan turističke zajednice, dok ih netko iz nadležnih političkih struktura nije priupitao, ‘tko je to mala zemlja?’, i zabranio ga.
Od tada smo ‘velika zemlja za mali odmor’, sve manji, pa nam sezonski deficitii i jadikovke o broju turista i nedovoljno potrošenoj (njihovoj) lovi, govore da možda nešto radimo krivo. Kao u školi, svake sezone ponovno se surećemo s vrlo uskogrudnim shvaćanjem odmora i zabave, kulture pogotovo, pop-kulture ponajviše, a shodno tome i zaradom koju nam odmor stranih i domaćih turista donosi. Pri čemu su nam najmrskiji upravo rock turisti. Naravno, nije sve tako sivo, nešto je i crno. Nekima je, po običaju, najcrnja pop-kultura i ono što sa sobom nosi, kao i ljudi koji ju sa sobom donose. Pa se, anno domini 2014., kod nas ovog ljeta raspravljalo o mnogim bedastim stvarima, poput; je li Zrće okej, ili je li šibenski klub Azimut svojom ljetnom scenom prekršio pravila pristojnosti? Dok Occupy razmišlja o bitnim strateškim smjernicama i budućnosti čovječanstva, kod nas su se neki pametno zapitali, jesu li svi ti ljudi koji nam dolaze u službi Nečastivog? Protestiralo se protiv zatvaranja kluba, a ne tvornica ili brodogradilišta.
Je li istina da rock kvari mlade – kao u vrijeme Elvisa Presleya – a techno pogotovo? Šibenski biskup Ante Ivas – koji inače ima sluha za umjetnost i piše pjesme koje Thompson uglazbljuje (“Maranatha” sa zadnjeg albuma “Ora et labora”) – bio je iznerviran žamorom i veseljem posjetilaca ljetne scene Azimuta – s finim večernjim programom koncerata – i pokrenuo je kampanju da ga se ‘stiša’. Pomalo kontradiktorno, znamo li za bučni hard rock udar zadnjeg Thompsonova albuma. Prema kojima ovi iz Azimuta, ili s techno partya na Zrću, djeluju kao male bebe u bazenskoj vodi do koljena, ili bar kao insturmentalni ambient new age s malo jače ‘napumpanim’ ritmom, bez bluesa doduše.
Taj mentalni ambijent i duhovni blues – koji kao da nas u zadnje vrijeme u pop-kulturi prati otkad je zagrebački klub Jabuka krajem devedesetih bio zabranjivan i direktivom nadležnih trebao postati Dom zdravlja – čini se da je parcijalni usud hrvatske pop-stvarnosti. I mentalni dom zdravlja u koji bi trebalo strpati domaće i strane turiste koji su 2014. poželjeli malo pop-zabave. Taj miroljubiv, fini svijet, ponekad bi se samo malo bučnije zabavljao uz sav taj ne jazz – koji je pred sto godina također proglašavan ‘bludnom’ glazbom – nego uz techno, ili barem neki koncertni program, da ne moraju piti ‘na suho’. I opet ostaviti neke novce lokalnoj zajednici. Barem tih par ljetnih tjedana, na dalekom i izdvojenom Zrću, ili na Poljudu za vrijeme Ultre, i to ne zabadava, nego bi i uplatio nešto kuna u lokalne blagajne, usput uživao u paškoj janjetini kao i vi drugi. Ili kao u Puli za vrijeme Outlook i Dimensions festivala, kad pretežito inozemna ekipa turista ostavi prilično novaca posustalom istarskom turizmu, jer festivalska publika dolazi opetovano i vjernija je od mnogih drugih, ‘običnih’ turista.
To je, zapravo, paradoks domaće pop-stvarnosti i rock-turizma, da instrumentalna techno zabava – sa šarenim koktelima, nogama u bazenima i benignom glazbom – ima toliki rušilački efekt, a sve bez tekstova i vokala. Zato i nije čudno da je danas mnogima kod nas techno glazba, pa makar i loša, osnovni alat u ‘pokretu otpora’ i partijanju, sve bez ijedne izgovorene ili otpjevane riječi. Usputni paradoks jest da se agresivne riječi nekih ne računaju, a za ove druge, s nogama u bazenima po Zrću, neki bi htjeli da i bez riječi nadrapaju. Tolika je moć pop-kulture, pa makar i iz bazenčića, mada to možda nekima kod nas još nije jasno niti 2014. Budimo barem praktični ako su nam već ukusi različiti; o ukusima se ionako ne raspravlja, a potrošeni novac ne poznaje granice, pogotovo ne tih par kratkih ljetnih tjedana…
