Možda dojam i nije sasvim točan, ali nikako se ne možemo oteti dojmu da nas u posljednje vrijeme jazz-velikani prvog reda napuštaju nekim nepravednim tempom. Ni ove godine, naime, jazz nije uspio proslaviti božićne i novogodišnje blagdane bez crnog flora. Nakon što je prošle godine u ovo vrijeme svoj grand piano zauvijek zatvorio Oscar Peterson, s odlaskom 2008. otišao je i još jedan pritajeni genij – trubač Freddie Hubbard.
Sedamdesetogodišnji glazbenik koji je od početka slovio za jednog od najprogresivnih puhača čitave scene preminuo je u utorak, 29. prosinca, od posljedica srčanog udara što ga je pretrpio u studenom ove godine.
Hubbardova truba obilježila je prvu eksploziju avangarde kao vjerojatno nijedna druga.
Bio jedan od okteta najhrabrijih koji su, predvođeni Ornette Colemanom, pionirski bacili rukavicu u lice čitavoj modernoj glazbi Ornetteovom pločom “Double Quartet – Free Jazz” (1959.).
Potom je s Ericom Dolphyem sudjelovao u stvaranju jedne od najboljih snimki čitavog žanra, genijalnog albuma “Out to Lunch“, nakon kojeg se konvencionalni jazz suočio sa svojevrsnim ultimatumom: stremljenje avangardnim formama postalo je imperativ umjetničke relevantnosti kao nikada prije.
Sam Hubbard je, čini se, to shvatio među prvima, jer se nije libio stati uz Johna Coltranea i snimiti možda i najekstremniju, a svakako najkontroverzniju ploču tog vremena, eponimni “Ascension” (1965.).
Sudjelovanje na trijadi najpresudnijih ploča modernog jazza, međutim, samo po sebi ne bi Hubbarda nikada gurnulo u toliku orbitu da se njegov iznimno osebujni ton – istovremeno i prodoran i neporecivo pun – nije nametnuo kao jedan od najprepoznatljivijih i najutjecajnijih trubačkih glasova u posljednjih pola stoljeća.
Moći stvoriti zvuk sličan Hubbardovom svojevrsna je velika matura za zrelije jazz-trubače, definitivno afirmirana njegovim dvama solo-albumima iz sedamdesetih, “First Light” i “Red Clay“. Nije stoga čudo da Hubbardove suradnje nalikuju na listu ‘tko je tko u suvremenom jazzu’ – od Waynea Shortera, Milesa Davisa, Herbiea Hancocka, Tony Williamsa, Bobby Hutchersona…
U posljednje dvije godine tako nas je napustio vrhunski kvartet: Peterson, Hubbard, Zawinul i Mitch Mitchell. U bilo kojem vremenskom rasponu riječ je o jedva nadoknadivom gubitku, a za ovako kratko vrijeme i za uvijek premali kozmos poput jazzističkog, prijelasci na drugu obalu čine se još važnijima i težima.
Jedina utjeha je što nam ostaje barem Hubbardova glazba, puna rijetke vitalnosti i pogleda naprijed. Stoga, nađite za nju mjesta na večerašnjoj proslavi. Hubbard je to zaslužio.
– In Memoriam –
