Zahvaljujući tehnološkom napretku koji je granice audio inženjeringa pomaknuo do pred tridesetak godina nezamislivih razmjera, glazbena produkcija u popularnoj kulturi iz dana u dan postaje sve cijenjeniji zanat, zbog čega su danas producenti nerijetko veće zvijezde od glazbenika s kojima surađuju (Timbaland, Calvin Harris, Diplo, Zedd…).
Prva uporaba u mainstream glazbi
Baratanje raznoraznim audio softverima za glazbenu produkciju ne zahtijeva samo njihovo temeljito poznavanje, već i urođenu žicu za isticanje ili “oblikovanje” određenih elemenata u pjesmi. I dok danas unutar svakog žanra možete pronaći tisuće producenata čiji se način rada i preference u miksanju razlikuju na stotine načina, velika je vjerojatnost da će svaki od njih potvrditi iduće – autotune je danas postao sveprisutan neovisno o kojem se glazbenom žanru radi.
Autotune je, najjednostavnije rečeno, efekt koji se u glazbenoj produkciji koristi kako bi se snimka nečijeg glasa dovela do savršenstva. Izumljen je 1997. godine zahvaljujući Andyju Hildebrandu, koji je jednom prilikom priznao da nije mislio kako će itko željeti koristiti tako nešto u svojim pjesmama. Samo godinu dana kasnije, Cher je otpjevala slavne riječi “Do you believe in life after love?” i ispisala stranice povijesti pop glazbe predstavivši autotune široj publici.
Na svega nekoliko sekundi, efekt je u “Believe” poslužio samo kao začin, a dvadeset godina kasnije u velikom je dijelu popularne glazbe postao glavni sastojak, pogotovo kad su u pitanju live izvedbe.
T-Pain efekt
Jedan od najpopularnijih bendova koji uspješno koriste vokalne efekte nedvojbeno je Daft Punk. Njihova upečatljiva uporaba vocodera na pjesmama poput “Around the World” već je na debitantskom albumu “Homework” postala njihov zaštitni znak kojim efikasno spajaju svoj glazbeni i vizualni identitet. Slobodno možemo reći – nisu koristili nikakve efekte kako bi prikrili nedostatke vokalnih sposobnosti, već su stvorili jedinstven zvuk kakvog se do tad nije imalo prilike čuti i zbog kojeg su i danas prepoznatljivi.
Na isti je način američki glazbenik T-Pain 2005. godine autotune učinio svojim trademarkom. Njegov debitantski album “Rappa Ternt Sanga” obilježila je sve samo ne suptilna uporaba efekta, a ujedno je to bio i trenutak u kojem se autotune počeo intenzivno koristiti u rap i R&B glazbi.
Tri godine kasnije, Kanye West iskoristio je efekt kako bi snimio album koji se i danas smatra jednim od najutjecajnijih albuma u hip-hop kulturi: “808s and Heartbreak”. Iako je njegovo korištenje više nego očito, upravo taj zvuk vokala koji više nalikuje robotskom nego ljudskom pridonosi jedinstvenoj i hladnoj atmosferi koju je West želio postići, zbog čega su mnogi njegovi obožavatelji i glazbeni kritičari priznali “808s” kao pomicanje granica kreativnosti.
Umjetničko izražavanje ili besramno laganje publici?
Ipak, postoje i oni glazbenici koji su zbog uporabe efekta često kritizirani, a jedni od njih su popularna rap skupina Migos. Samoprozvani “izumitelji“ triplet flowa pažnju su skrenuli na sebe 2013. godine zahvaljujući hitu “Versace”. Četiri godine kasnije, platinasti album “Culture” katapultirao je ovaj trojac iz Atlante na prvo mjesto Billboardove ljestvice uz pomoć hitova “T-Shirt”, “Slippery” i “Bad and Boujee”.
Upravo su tada Migos postali svojevrsna trap senzacija, opravdali naziv albuma i u pravom smislu postali dijelom mainstream kulture, što potvrđuje činjenica da su prošle godine ostvarili suradnju s nekim od najpopularnijih glazbenika i producenata, među kojima su Katy Perry, Major Lazer, Post Malone, Calvin Harris i Steve Aoki. Njihovu su karijeru tako u posljednjih pet godina obilježili milijuni obožavatelja, rasprodane turneje, naslovnica časopisa Rolling Stone i – skoro pa neprestana intenzivna uporaba autotunea tijekom live izvedbi zbog koje njihovi nastupi mogu djelovati i više nego komično.
Možemo provesti sate raspravljajući o tome bi li glazbenicima trebalo biti dozvoljeno koristiti razna “pomagala” tijekom live izvedbi, ali ne možemo zanemariti važnost koju je autotune imao za današnju glazbu. Dok neki smatraju da se zahvaljujući njemu netalentiranim ljudima omogućilo da dođu do slave, opet se moramo zapitati zašto se skoro nijedan od iznimno nadarenih pjevača koje smo imali priliku vidjeti na emisijama kao što su The Voice i X-Factor nije uspio proslaviti bez obzira na ponuđen ugovor s diskografskim divovima i na milijunsku publiku diljem svijeta.
Zaključno, nazvati autotune početkom kraja kvalitete i inovativnosti u popularnoj glazbi bilo bi netočno jer su nas glazbenici kao što su Kanye West, James Blake i Frank Ocean uvjerili u suprotno.
