Mnoge je domaće pisce razveselila nedavna vijest da će ZAMP prikupljati i isplaćivati autorske naknade koje pripadaju književnicima, prevoditeljima i ilustratorima za posuđivanje njihovih djela u javnim knjižnicama. Doživjeli su to kao priliku da malo poprave svoje skromne budžete, a iako još od 2013. postoji sporazum između Ministarstva kulture RH i Društva hrvatskih književnika o osiguravanju naknade svim nositeljima prava na književna djela – u praksi stvari nisu funkcionirale baš najbolje.
O čemu je zapravo riječ?
Kao i svi drugi umjetnici, tako i književnici imaju autorsko pravo na svoja djela. To znači da oni imaju isključivo pravo korištenja svojeg djela koje drugima mogu dopustiti ili zabraniti. Autori sami odlučuju hoće li se njihovo djelo javno izvesti, umnožiti ili drukčije koristiti. To pravo nije samo moralno, već i ekonomsko što znači da autori imaju pravo i na određenu novčanu naknadu za korištenje svojih djela.
Slično kao što ZAMP prikuplja naknade i isplaćuje honorare glazbenicima, tako će sada činiti i s književnicima. Naravno, samo s onima koji na to dobrovoljno pristanu i potpišu punomoć. I, jasno, s daleko manjim novčanim iznosima. Od ove će naknade, eto još jedne paralele s glazbenim svijetom, konkretnije koristi zapravo imati samo oni autori koji se najviše čitaju i najviše posuđuju u knjižnicama, a znatnoj većini ostalih ona će biti samo simbolična, tek formalni dokaz da netko vodi računa o njihovim pravima, nikako ne i naplaćen trud i vrijeme uložen u stvaranje književnog djela.
Bez obzira na to, čak i od takve, simbolične naknade može biti itekakve koristi jer, ako ništa drugo, podsjeća na važnost autorskog prava. Ponekad se može učiniti da je zbog puke činjenice što je sve dostupno (glazba, filmovi, tekstovi…), to automatski i javno dobro s kojim možete činiti što vas je volja, ali to nije baš tako. Iako rad autora u tim slučajevima nije materijalne, nego intelektualne prirode, to ne znači da ga se može neovlašteno koristiti.
Najnoviji svjetski primjer je onaj popularnog blogera Pereza Hiltona kada mu je Twitter uklonio post u kojem sa svojom djecom pleše na Beyoncéinu pjesmu. Zato što za nju nema prava. Mnogi će reći da je to pretjerivanje i da je takvo inzistiranje na copyrightu kontraproduktivno, ali činjenica je da se i društvene mreže, koje su se u ne tako davnoj prošlosti smatrale nedodirljivim prostorima slobode, sve više okreću zaštiti autorskih prava. Pokušate li, primjerice, na Youtube postati video podložen pjesmom za koju ne posjedujete prava, samo je pitanje trenutka kada će video biti uklonjen. Instagram je, s druge strane, u tom smislu još uvijek sigurna zona.
Nije rijetkost da se na autorska prava samo odmahuje rukom, a najmanje su dva razloga za to. Prvi je taj što je vjerojatno logično pomisliti da je u toj gomili dostupnih informacija sve slobodno za korištenje. To je u ljudskoj prirodi, a uz ljudsku se prirodu veže i drugi razlog, a to je ono popularno “ma ionako nitko neće primijetiti” – što je već moralna kategorija.
Za novinarska se autorska prava u Hrvatskoj brine DZNAP (Društvo za zaštitu novinarskih autorskih prava) koje, po sličnom principu kao i ZAMP, prati koji su autori najviše citirani, čiji su tekstovi prenošeni najveći broj puta i onda za to isplaćuje određene naknade. Iako se čini samorazumljivim, važno je stalno podsjećati na to da je jako mnogo toga na što naiđete u internetskim bespućima (glazba, tekstovi, fotografije…) ustvari autorsko djelo koje se baš ne može neovlašteno koristiti unatoč tome što mislite da “nitko neće vidjeti”. Netko uvijek gleda, to ste već naučili, 2017. je odavno postala 1984.
Pravo je pitanje gdje i kako bi trebalo povući crtu. Kada je zaštita autorskih prava zaista zaštita, a u kojem trenutku postaje cjepidlačenje? Hoće li Beyoncé uistinu biti oštećena ako na Youtube postavite video u kojem njezinu pjesmu pjevate na vlastitom rođendanu i koliko je dolara izbijeno iz džepa Anthonyju Kiedisu kada neki novi klinac iskoristi “Give it Away” kao glazbenu pozadinu na koju je nalijepio svoj video skejterskih trikova?
Također je mutna i nedovoljno precizno omeđena zona u kojoj korištenje tuđeg djela postaje promocija onoga tko ju je upotrijebio, a ne samog djela ili izvođača, ali tu je crtu ionako teško ili nemoguće oštro potegnuti i to je još jedno pitanje koje raspravu ostavlja otvorenom. U svakom slučaju, treba biti mudar, oprezan i pažljiv te s vremena na vrijeme, kao i u svemu drugome, konzulturati zdrav razum. To ni inače nije loša stvar.
