Dvadeset i pet godina, četvrt stoljeća. Četvrt. Stoljeća. Toliko je prošlo otkako se, na jučerašnji dan, u eteru prvi put ukazao “Man on the Moon”, drugi singl s genijalnog albuma “Automatic for the People”, singl koji je u ono doba odigrao nekoliko važnih uloga od kojih je ona sasvim solidnog plasmana na top-listama možda i najmanje važna. Pjesma je u međuvremenu postala jednom od najpopularnijih pjesama koje je R.E.M. ikada snimio, a čak i danas, nakon tih četvrt stoljeća, zvuči svježe, nije dosadila niti izblijedjela iako smo je čuli stotine, možda i tisuće puta.

U ono vrijeme, godine 1992., ova, u osnovi, country rock numera, odlično je obavila svoju ulogu singla: nije samo još jednom ukazala na postojanje albuma s kojeg je skinuta, već je i pomogla da se u svijesti mnogih R.E.M. afirmira kao najveći i najznačajniji američki rock bend tog vremena.

Muziku podržava

Informacije su tada putovale sporo. Nije bilo interneta i o novim izdanjima ste se informirali putem radija, televizije ili glazbenih magazina. I u glazbenim trgovinama koje smo tada zvali CD shopovima. Važnu ulogu je igrala i usmena predaja koja je sjajna stvar, ali je spora i nepouzdana. Datum objavljivanja je određenog albuma je prosječnom glazbenom konzumentu značio daleko manje nego danas i u tom su smislu singlovi bili daleko važniji, oni kao da su vikali – Hej, tu sam, obrati pozornost na mene!

A na taj “Automatic for the People” je stvarno vrijedilo obratiti pozornost. Osmi album R.E.M.-a pojavio se godinu i pol nakon što su objavili “Out of Time”, čistu, osunčanu pop ploču koja je svijetu podarila “Losing My Religion” i pretvorila R.E.M. u globalno prepoznatljivo ime. Bilo je nekoliko smjerova kojima su nakon toga mogli krenuti, mogli su nastaviti ondje gdje su stali s “Out of Time”, dalje graditi tu razigranu pop priču koja im je, na koncu, donijela slavu, novac i bezbroj emitiranja na MTV-u, a mogli su i zajahati tada prevladavajući trend u američkom rocku, malo se poigrati distorzijama i ubrzati gitare, pripisati to povratku korijenima i post-punk ishodištu (što bi mogao braniti svaki sudac na svakom sudu) pa fino uskočiti u vlak grungea i glasnog alternativnog rocka općenito koji je tada u punoj brzini gazio sve pred sobom.

Međutim, oni su odabrali drukčiji pristup i snimili smirenu, ogoljenu i melankoličnu ploču koja govori o starenju, o suočavanju sa smrću, o tome koliko je pogrešno i nemoguće živjeti u prošlosti. Ploču koja se u ono vrijeme zvukom doimala gotovo zastarjelo i anti-moderno, suviše klasično i tradicionalno, u neskladu s prevladavajućim strujama u rock glazbi. Ploču koja je postala klasik.

Major labeli su u to vrijeme bjesomučno pokušavali pronaći ‘novu Nirvanu’ i u tom je ludilu bilo i nekih jako krivih procjena, ali R.E.M. je odbio sudjelovati u toj histeriji. Može se bez previše pretjerivanja reći da je početak devedesetih za R.E.M. bio ono što je Beatlese bio kraj šezdesetih – vrijeme kada su se odlučili odmoriti od iscrpljujućih turneja i posvetiti se radu u studiju i istraživanju njegovih mogućnosti – pa ako su Beatlesi za vrijeme jedne takve pauze 1967. snimili  “Sgt. Pepper Lonely Hearts Club Band”, album koji se često proglašava najboljim albumom svih vremena, R.E.M. su 1992. Snimili “Automatic for the People”, album prodan u 18 milijuna kopija, album koji se često proglašava najboljim albumom devedesetih.

Može se razumjeti da se album, pogotovo nakon toliko vremena od objavljivanja, promatra kroz singlove, kroz najistaknutije pjesme. To je shvatljiv, ali i sasvim pogrešan pristup jer unatoč nevjerojatnim singlovima, “Automatic for the People” je prije svega izvanredna, monolitna cjelina kojoj ne možete oduzeti niti jedan komadić da ne narušite savršen sklad.

Prvi je singl istovremeno i prva pjesma na albumu, vječna “Drive”, divna pjesma koja se snažno opire svim pokušajima klasificiranja ili smještanja u ladice, pjesma čija se kralježnica čitavo vrijeme uvija i mijenja, koja ne prestaje iznenađivati, u kojoj od orkestralnih bljeskova ili onog neočekivanog gitarskog riffa, koji svaki put iznenadi iako znate kada će se pojaviti, doslovno zastaje dah.

Onda već spomenuta “Man on the Moon“, glazbena posveta komičaru Andyju Kaufmanu s gomilom referenci na njegov život, od imitiranja Elvisa do hrvačke karijere, a koja je svoju poziciju u pop-kulturu zacementirala i činjenicom da je po njoj nazvan i film Miloša Formana objavljen sedam godina kasnije. Refren se dotiče jedne od najpopularnijih teorija zavjere koja kaže da čovjek zapravo nikad nije bio na Mjesecu, a time Stipe kao da je nesvjesno predvidio ono što će se danas događati u američkoj politici, prezentiranje krajnje sumnjivih teorija kao činjenica i istine, ratova informacijama i halabuki oko pravih ili lažnih vijesti.

Sjajnu “The Sidewinder Sleeps Tonite” neki su pokušavali otpisati kao obični slatkiš, ali riječ je o fantastičnoj, slojevitoj pjesmi koja istovremeno evocira djetinjstvo, ali ima i mračnu, zlokobnu crtu.

Četvrti je singl grandiozna “Everybody Hurts” koja u isti mah tješi i zastrašuje, ova depresivna uspavanka o tinejdžerskom samoubojstvu toliko je dugo u našim glavama da smo je počeli doživljavati kao javno dobro, vjerojatno je znaju i oni koji ne znaju niti jednu drugu pjesmu R.E.M.-a.

Peti i šesti singl “Nightswimming” i “Find the River” djeluju kao dva dijela iste slagalice, snažno su povezane. Obje su nježne i dirljive, obje govore o potrazi za nečim neopipljivim, prva o nevinosti, druga o smrti.

Svaka pjesma  na albumu na svome je mjestu s razlogom i bilo bi šteta zanemariti cjelinu na uštrb singlova ma koliko oni bili dobri. Također, ovo je jedan od albuma koji se često doživljava drukčijim od onoga što stvarno jest, iako se na prvu čini da su pjesme jednostavne i doslovne, baš svaka krije i dodatni sloj interpretacije; njegova neproničnost i kompleksnost vrlo su važne i čine ga i dan danas iznimno važnim djelom suvremene rock glazbe, djelom koje bi svatko morao poslušati.

Bilo bi sasvim nemoguće čak i pokušati nabrojati sve bendove koji su pod izravnim utjecajem R.E.M.-a, bez obzira na to jesu li to sami eksplicirali ili se jasno čuje, ali jasno je da su u svojoj gotovo tri desetljeća dugoj karijeri itekako ostavili trag, a “Automatic for the People” bez sumnje je jedan od najboljih i najčišćih predstavnika onoga što je ovaj bend nekoć bio – najveći, najbolji i najznačajniji američki rock bend.

Muziku podržava