Novosadski Atheist Rap ove godine slavi srebrni pir, a do kraja godine izaći će im i novi album.
Nedavno su krenuli na turneju po regiji, na kojoj će se naći i nekoliko hrvatskih gradova. 
Povodom novog, trećeg po redu, nastupa u zagrebačkom KSET-u popričali smo s članovima benda, o doživljajima koje su imali sa svjetskim zvijezdama, novom albumu, punku, sceni, svirkama… 
Dijelili ste pozornicu s mnogima. Najzanimljivija iskustva koja ste imali prilike doživjeti?
Radule: Od svih koje smo upoznali najbolje su mi legli NOFX, pozitivna identifikacija po pitanju puno stvari vezanih za muziku, stavove i život uopće, oni su ispunili makro, a mi svoj mikro svijet… Sjećam se da je nas je poslije nastupa Fat Mike zvao da zajedno tučemo Arctic Monkeyse jer su napušene britanske zvijezde, za razliku od The Exploiteda, čiji je basist Roby na zajedničkom nastupu na Opatijskim barufama nosio našu majicu koju je ranije dobio od prijatelja iz Rijeke i nismo mu bili nepoznati, a ni on nama. Kasnije smo se s njim družili tijekom festivala u Blackpoolu, gdje nam je prenio poprilično informacija vezanih za raznorazne ljude i bendove, koje su mahom nestale u isparenjima. Nomeansno, stari i vječiti favoriti su dobri, staloženi ‘starci’ s kojima smo uživali na doručku uz obilazak vinskog podruma kuće Enjingi na DOF-u 2004. Doručak je potrajao do ručka na koji smo zaboravili, a čika Ivan Enjingi nam je ušao u srca i zauvijek nam promijenio perspektivu. Bad Religion su također normalni, ali nismo htjeli biti napadni, velike su face i puno ih ljudi razvlači, pa smo poslali drugara Miciku na taj zadatak. Jedino razočaranje su Green Day jer je zbog Billya Joea i njegovih problema bila uvedena totalna zabrana u backstage, što je Superhiksima i nama stvorilo problem te vrste da smo poslije nastupa bili u gorem stanju nego da nije bilo zabrane. Neće nama Billy određivati šta se može, a šta ne. Kad se pogleda sa strane, ispadne da se sve vrti oko cuge, ali taj utisak vara.
Atzke: Nastup ispred Die Toten Hosen u Beogradu mi je ostao u najljepšoj uspomeni. Mislim da je to jedan od prvih nastupa s velikim bendovima i bio sam u strahu od susreta s bendom s kojim ni u snovima nisam očekivao da ću dijeliti binu. Potpuno normalni ljudi… Tada, a i kasnije, uvidio sam da prave zvijezde ne glume, oni jesu zvijezde. Jednostavno zrače. Posebna priča su ljudi koji su oko bendova. Tu možete upoznati nevjerojatne likove i svašta čuti.
Leki: Naravno, najveći su i ‘najnormalniji’ u komunikaciji, nearogantni, opušteni i ljubazni. Fat Mike i ekipa definitivno su van konkurencije, oni nisu ‘normalni’, i meni se čini da smo se s njima najbolje zabavljali. Oni su potpuno onakvi kakve smo ih i zamišljali.
Koliko vam je značio Tusta?
Radule: Ne znam kako opisati koliko ti može značiti netko tko ti je heroj mladosti, prijatelj, suborac, kum i čovjek čiji je lik i djelo sastavni dio slobodarskog folklora. Ne bih išao u detalje jer ne znam šta bih sa sobom poslije i gdje bi završilo. Sretan sam što smo podijelili neki dio vremena i on to zna.
Dr. Pop: Ponosni smo na to što smo ga poznavali i dragocjeno nam je sjećanje na vrijeme koje smo proveli zajedno. Neki od nas su ga poznavali od kraja ’80-ih i početka ’90-ih, od koncerata Idijota u Linei. Drugi dio ekipe ga je upoznao 1997., kada se pojavio sa Saletom i s tadašnjim njihovim suprugama na našem koncertu u MKNŽ Kopar kod Brecelja. Jebeni rak nam je poslije 15 godina ponovo uzeo nekoga koga smo voljeli i tko je bio dio nas (1997. je preminuo naš basist Zare, također od raka). Izgubili smo iskrenog drugara, od kojeg smo puno toga naučili, optimista koji je plijenio osmijehom i šalom, nepokolobljevog ljevičara i borca za pravdu.
“Slaughtera Nicka za predsjednika“, u filmu je vaš koncert iz 2009. jer je na njemu bio Rob Stewart kojeg ste opjevali u pjesmi “Slaughteru Nietzsche”. Kako se Rob našao na vašem koncertu tada? Jeste ostali u kontaktu s njim?
Radule: Priča je malo duža, konkretno početak komunikacije je slučajni email upućen u pravo vrijeme na pravu adresu, u vezi zakazivanja intervjua povodom dokumentarca o fenomenu Nicka Slaughtera u Srbiji ’90-ih godina, nakon što su na netu čuli našu pjesmu. To se poklopilo s našom proslavom 20. rođendana na kojoj su, uz organizacijsku pomoć novosadskog SKC-a, gostovali KUD Idijoti, Novembar, Superhiks, Gužva u 16-ercu, Lude Krave i Rob Stewart kao specijalni gost koji je s nama odsvirao (i to zapravo) Slaughtera. Sve je to više-manje opisano u filmu, osim što nismo uradili intervju koji je prvobitno bio osnova plana. Ostali smo u kontaktu, postali istinski prijatelji s različitih strana svijeta i planiramo druženje mimo očiju javnosti prvom prilikom, vidjet ćemo gdje. Sad se sjetih da je zapravo po prvom dogovoru trebao poći s nama na koncert u Zagrebu koji je održan, koliko se sjećam, dva vikenda kasnije, u svrhu snimanja dokumentarca, a u prilog tome kako ratove ne vode obični ljudi već banda manipulatora, lopova i bolesnika i da za obične, normalne ljude ne postoje granice, ali smo shvatili da bi mogli iskoristiti kampanju povodom rođendana u svrhu toga da mu omogućimo da lakše nađe sugovornike za dokumentarac, što se iskazalo kao dobra odluka, jer smo izazvali totalno ludilo u Srbiji tih nedjelju dana.
Od toliko svirki, događaja i iskustva, imate li neke posebne kojih se sjećate da bi mogli podijeliti s nama?
Dr. Pop: Volim se uvijek sjetiti osmog mjeseca 2011., tada smo se nekoliko dana poslije dolaska sa svirki u Engleskoj uputili na otok Hvar i Lastovo. Imali smo dva nastupa u 7 dana, prvog dana po dolasku svirali smo u Jelsi na Hvaru, a posljednjeg, sedmog dana boravka, na festivalu Lastovo otok glazbe, gdje smo već nastupali i dvije godine ranije. Sjajan provod na otocima, odlično gostoprimstvo i druženje, degustacija raznih dalmatinskih delicija, obilasci vinarija na Hvaru, sjajna lastovska rakija od ruže, upoznavanje s Brkovima koje je poslije preraslo u prijateljstvo i fini nastupi pred opuštenom publikom. Bend i muzika su nam toliko toga dali, a mislim da je najdragocenije to što smo upoznali mnogo sjajnih i dobronamjernih ljudi.
Leki: Prvo mi pada na pamet nastup na Exit festivalu 2009. godine. Zatvaranje festivala, posljednji dan, 4 ujutro, ponedjeljak, Fusion stage, 5-6 tisuća fenomenalno raspoloženih ljudi, odlična svirka, završavamo oko pola šest, gledam iza publike i bedema tvrđave izlazak sunca… poslije smo otišli u Limanski park i pili pivo koje nam je bilo zabranjeno prije nastupa odlukom radničkog savjeta benda (znači cijelu noć na suho). U najtiražnijem srpskom dnevnom listu, po izboru novinara, taj nastup je ušao u pet najboljih te godine na Exitu. Bili smo i jedini domaći (čitaj regionalni) bend na toj listi.
Atzke: Pada mi na pamet svirka s početka rada, u Temerinu kod Novog Sada. S nama je došlo desetak prijatelja iz Novog koji su ujedno bili i jedina publika. Nikom to nije smetalo da to bude jedan od onih koncerata koje ću pamtiti po sjajnom provodu kako na bini, tako i u publici. Tako se kalio Atheist Rap…
Novi album?
Radule: Bit će dobar. Nama. Uveliko se sprema, neke od pjesama su se već mogle čuti na koncertima i na par singlova, ali ostatak će izaći u paketu. Za sada ih ima 10 i nešto i još nekoliko ideja, redovne teme – politika, gerontologija, zoofilija, problemi emotivne i seksualne prirode, 11. mjesec nam je rok za izdavanje, bit će toga još.
Atzke: Jedva ga čekam preslušati, staviti na policu i da ga počnemo svirati ljudima.
Kako doživljavate punk danas?
Atzke: Vječito pitanje: što je punk i ko je punk. Punk po definiciji ne bi trebao imati definiciju. Sloboda mišljenja i kreativnosti trebala bi biti ono oko čega se sve vrti, ali u životu nije sve kako bi trebalo biti. Uvijek će se naći netko tko će podmetati nogu. Tko zna, i to je možda nekom punk?
Radule: Punk nikada nisam doživljavao kao modu, višak testosterona, agresiju, neodgovornost, bahatost, puki muzički pravac… Znam puno ljudi koji su punkeri, iako njihova vanjština ne govori tako, slušaju muziku za koju se ne može reći da je punk, kao što znam i ljude koji se deklariraju kao punkeri, a nisu ni blizu toga. Punk je po meni stanje svijesti, odbacivanje dogmi i elitizma, prihvaćanje različitosti i istinska sloboda mišljenja, ali ne i demagoškog preseravanja i otrovnih baljezgarija iskompleksiranih nad-ljudi i nekompetentnih budala. To je sloboda da se ima stav i neraskidivo mi je vezan s anarhističkim pogledima na društvo i okolinu. I to je moje mišljenje bilo i ostalo.
Kako komentirate srpsku punk scenu u usporedbi s hrvatskom?
Radule: Ne znam po kojoj osnovi bih usporedio, meni je sve to domaće i slušam od prilike do prilike, a ima toliko toga dobrog i mislim da nam je scena prilično šarena i zanimljiva i da imamo dosta bendova svjetskog kalibra koji, na žalost, nisu poznati i priznati koliko zaslužuju. Više mi leže bendovi koji pjevaju na maternjem jeziku, ali imamo i jako zajebanih Engleza, a i miješanih.
Prvi grad gdje ćete nastupiti u Hrvatskoj na novoj turneji je Zadar, ima neki poseban razlog?
Radule: Pretpostavljam da je jednostavno takav raspored ispao. Da, tamo smo se upoznali sa StTllnessom, te nam je pored super atmosfere na prethodna dva koncerta tamo i to ostalo u pamćenju.
Što ste posebno pripremili za srebrni pir? Što možemo očekivati u KSET-u?
Radule: Od nas uvijek očekujte neočekivano i tako će očekivano biti neočekivano, a samim tim bit će dobro i vama i nama.
