Četiri su godine prošle otkako smo na zagrebačkom INmusic festivalu ugostili londonsku atrakciju Asian Dub Foundation koji su uz Iggya i The Stoogese to izdanje festivala učinili jednim od najboljih svojim zaraznim i hipnotičkim fuzijama azijskih ritmova i europske elektronike.
U sklopu nove svjetske turneje promoviraju netom objavljeni studijski album “History of Now” što je bio jedan od razloga da energičnu hrvatsku publiku još jednom razgibaju i to na festivalu gdje je gibanje imperativ – varaždinskom Špancirfestu koji ih ugošćuje 28. kolovoza – u dan točno četiri godine od prethodnog nastupa.
Motate nam se malo u susjedstvu, pa smo vas odlučili i mi opet prigrabiti za kraj ljeta da nas razgibate na našem Špancirfestu u Varaždinu, svega sat vremena odavde…
Da, istina, jako se veselimo Hrvatskoj na ovoj turneji.
Kad si već započeo s turnejom, reci nam malo kako je dosad bilo na putu?
Čovječe, fantastično. Teško je bilo što drugo reći nego fantastično jer smo proteklih tjedana imali zbilja nevjerojatno dobre i uspješne nastupe, od samostalnih koncerata do festivala od kojih bih nekako najviše izdvojio mađarski Volt festival. Ili recimo sredinom mjeseca u Parizu gdje smo odradili najveći nastup ove godine.
Upravo ste objavili novi studijski album “History of Now” kojim neslužbeno obilježavate 20 godina postojanja Asian Dub Foundation, pa nam ponešto reci o ovom novom izdanju i njegovom međuodnosu s ostatkom opusa.
Postoji malo slobodnija tema i smjer cijelog albuma u odnosu na prethodnike i zapravo smo malo opušteniji u tom smislu razmišljanja kako se albumi jedan prema drugom odnose, odnosno opušteniji u razmišljanju o nastanku glazbe. Ovoga nas je puta inspirirao svijet novca.
Da, zanimljivo da si to spomenuo jer sam primijetio kako se tematski malo pomičete s ljudskih međuodnosa prema nekakvom mehaničkom i pomalo hladnijem odnosu čovjeka i njegova svijeta. Drugim riječima, ovdje je naglasak na instrumentima koje je nekada čovjek koristio da bi upravljao svijetom, a danas oni upravljaju čovjekom.
Možda je to isto i posljedica razmišljanja da ne možeš stalno pjevati o istim stvarima. Nisam htio pisati o starim stvarima, već o najrazličitijim životnim aspektima bez prethodno postavljene etikete. Stoga nam nije ni važno jesu li nam kritike ovoga puta dobre ili loše…
Gledate li na sebe kao politički bend ili barem reakciju na političko stanje?
Pa i ne baš jer pišeš o onome o čemu želiš pričati. U suprotnom bi to bilo reduciranje na temu. Ljudi nas to često pitaju, a ja onda odgovaram s protupitanjem: “A što kad radimo instrumentalnu glazbu?”. Ljudi samo reduciraju bend, a ne objašnjavaju totalitet našeg benda.
Dakle, iako jeste vrlo očiti u pogledu tekstova?
To su više društveni komentari, ništa više. Nije to nešto novo za nas.
Vidim, sviđa vam se ta uloga komentatora društva. Jednom si čak i to sročio kako je ‘glazbenik nenamjerni sociolog’…
Slažem se. Smatram da ako si dobar tekstopisac, a znaš promatrati i osvrtati se na svijet oko sebe, nekako završiš s vlastitim predviđanjima budućnosti. Najbolji primjer je pjesma The Specialsa “Ghost Town” napisana šest mjeseci prije pobuna u Velikoj Britaniji, a objavljena tjedan prije njihovih izbijanja. Jerry Dammers, koji ju je napisao, briljantan je pisac.
Misliš li da bi se baš to moglo definirati kao predviđanja ili se ipak radi o dobrom razumijevanju svijeta i njegovih kretanja koja su uvijek, ispostavlja se, ciklička, unatoč našoj žarkoj želji da se društvo i povijest razvijaju linearno, odnosno organički?
Da, da, imaš pravo. Radi se o bivanju korak ispred onog što većina vidi kao nekakva logička ekstenzija. Ako si dobar pisac – to će ti se dogoditi.
Puno si puta izjavljivao kako je glazba sredstvo otpora i postoje različiti slogani, pa i projekti u kojima si sudjelovao koji nose ove tri ključne riječi. Što je po tebi danas glazba otpora i čemu se trebamo odupirati danas u svijetu kao globalna zajednica?
Uh, to je jako teško pitanje… Uh… Vjerujem da je to u suštini nepravda. Možda je to pregenerički odgovor, ali to je naša globalna kuga. Nažalost, svijet se svodi na nepravdu.
Odlično mi je kako se razumijemo u ovim pogledima i naprosto svakim pitanjem dotičeš unaprijed pripremljene odgovore, pa ovime upravo povlačiš pitanje jednog čovjeka čijem imenu ne želim ovom prilikom pridodavati pridjeve: Muammar al Gaddafi – premijer Libije, revolucionar i povijesna osoba koju moramo, htjeli ne htjeli vezati za nepravde u Sjevernoj Africi. Prije nekoliko godina skladao si libreto za mjuzikl-operu “Gaddafi: živući mit”. Odakle odluka za takvim pomalo bizarnim i u najmanju ruku neobičnim projektom?
Ma to je bila jedna luda ideja koju sam razrađivao u glavi godinama i godinama, a onda je netko to sasvim slučajno čuo i shvatio ju ozbiljno. Nisam nikada o tome razmišljao kao projektu, iskreno…
Moram priznati da mi je teško povjerovati da si skladao čitav mjuzikl slučajno i da je netko slučajno to primijetio i odlučio ga konkretizirati?
Pa dobro, kad ti netko pristupi jer si takvo nešto kao radio, onda naravno da pristaješ… Razlog zašto sam se odlučio za taj projekt jest film “The Producers” – jedna od najbriljantnijih komedija koja je ujedno ismijavala diktatora putem glazbe.
Nakon toga, rekao bih da me inspirirao film “Državni neprijatelj” u kojem imaš vojnike s puškama u rukama koji plešu. Koliko god da mi je film dobar, taj moment je bio nenamjerni camp – pomalo feminizirano, ali sasvim slučajno. Nešto kasnije vidio sam fotografiju Gaddafija okruženog ženama, i to seksi ženama, s puškama u rukama i odmah me to asociralo na “Državnog neprijatelja” i tako sam ga vidio kao bizarnog gangsta repera. To sam htio istražiti…
U svom glazbeno-političkom angažmanu također si sročio ime albuma “Enemy of the Enemy” što je zapravo vrlo zanimljiva referenca na zemlje Trećeg svijeta koje su se upravo tako u drugoj polovici 20. stoljeća, hladnoratovskoj polovici stoljeća, referirale na vodeće supersile, odnosno njihove neprijatelje ili saveznike govoreći kako su neprijatelji njihovih neprijatelja njihovi prijatelji. Ti kao druga generacija imigranata iz Pakistana – zemlje takozvanog Trećeg svijeta svakako imaš drukčiju percepciju ove sintagme i nije slučajnost da je album tako nazvan, odnosno da ovaj koncept i dalje, htjeli mi to ili ne, postoji.
Gledaj, Sadaam i Bin Laden bili su američki prijatelji, a vidi u što su se kasnije pretvorili. To se, naravno, odnosi na tvrdu američku vanjsku politiku i njihov odnos prema medijima. Taj se izraz može proširiti s Trećeg na cijeli svijet počevši od Drugog svjetskog rata, od potpisivanja pakta Ribbentrop-Molotov i kasnijih prelazaka na drugu stranu. Mijenjanje mjesta u političkim pozicijama. Odjednom se mijenjaju zaraćene strane i to se nastavlja. I da ti kažem, nekako mi se čini kao da to naznačuje početak nove ere… To podupire izolacionistička Amerika.
No, vratimo se samome bendu i počecima ’90-ih. i danas kada se približavate trećem desetljeću postojanja. Kako bi opisao promjene u glazbi i na glazbenoj sceni?
Velika promjena u glazbi nije se dogodila u glazbi nego njezinoj distribuciji. Ironično je da se glazbeni trendovi jako sporo mijenjaju, vrlo suptilno, za razliku od ’60-ih. i ’70-ih., ali danas ne. Na mikrorazini se to može odvijati brzo, ali ne i na makrorazini.
Asian Dub Foundation prošle je godine u prosincu prvi put nastupio u Indiji, što je neobično uzmemo li u obzir vaše korijene…
Nažalost, nemam zanimljiv odgovor osim da dotad nismo dobili dovoljno dobru ponudu. Ljudi ne shvaćaju da proces traženja mjesta za nastupanje nije zanimljiv jer ti promotor ponudi gradove, a ti samo pristaneš ili odbiješ. Vrlo nezanimljivo… Najzanimljivije kod nas jest samo izvođenje, a ne pripremanje koncerata. Fanovi misle da mi sami odlučujemo kamo idemo, ali nije tako.
Kad si spomenuo fanove, postoji li razlika u recepciji vaše glazbe u Aziji u odnosu na našu zapadnu hemisferu jer ipak se najviše inspirirate azijskim glazbenim motivima, a opet, kombinirate ju u jednu fuziju oblikovanu Zapadom? Kako ljudi iz geografski suprotstavljenih hemisfera gledaju na istu glazbenu pojavu?
Ajmo to ovako razbiti: svaki grad je drukčiji, ne nužno nacije ili područja. Svaki koncert je drukčiji. Čak i u Indiji postoje velike razlike u reakcijama, iako se radi o istoj zemlji. No, imaš pravo u naslućivanju specifičnosti. Recimo, Indijci su jednu stvar kod nas najbolje razumjeli, a to su ritmovi – jer ritmovi koje koristimo njima su uobičajeni i odmah kukovima na najprirodniji način odgovaraju na te ritmove. To je predivno i sasvim neočekivano. Očito je da im je to usađeno, dok recimo ljudi ovdje vole različitosti unutar glazbe.
Možda i jesmo malo aritmični u odnosu na njih (smijeh). Mi Hrvati, a rekao bih i svi Balkanci, recimo, volimo skakati i poskakivati. To sam u ovih desetak godina pohođenja koncerata primijetio kao našu karakteristiku…
Ma nisam rekao da ste vi aritmični, ali i skakanje je sasvim kul (smijeh).
