Arcade Fire: “Oduvijek smo htjeli napraviti studio u crkvi”

2673

Arcade Fire su prije par godina privukli pažnju na sebe s odličnim debut-albumom “Funeral”, kojeg su objeručke prihvatili kritičari, a postepeno i mnogi tek ‘obični’ slušatelji. Broj fanova im se povećava iz dana u dan, a oni i dalje iznenađuju svojim potezima u karijeri – prvenstveno zakupljivanjem crkve i njeno pretvaranje u studio.

Ovih dana su objavili svoj novi album “Neon Bible” koji je također pravi biser. O njemu, religiji, turnejama, svijetu općenito i mnogim drugim temama govorili su članovi benda u intervjuu kojeg nam je ustupio Aquarius Records.

Tijekom posljednjih 14 mjeseci niste održavali koncerte, već ste se zatvorili u studio da bi radili na skladanju, snimanju i miksanju novih pjesama…
Richard Reed Parry: Stvaranje novog albuma je mukotrpan posao, posebno za nas, a svaki album ima zasebnu priču o svom nastanku. “Funeral” smo radili tako da kad smo završili nekoliko pjesama, otišli smo ih odsvirati pred svoje fanove, a nakon tog se opet vratili u studio, pa kad smo složili novih nekoliko pjesama opet koncerti… I tako to dok nismo finalizirali album. Ovdje nije bio takav slučaj uz par iznimka, za ovaj album smo sve pjesme napravili u komadu. Ne možeš znati kakva je dinamika pjesme sve dok je ne odsviraš pred publikom. Možeš ju uvježbavati milijun puta, ali tek pred fanovima shvatiš kako uistinu zvuči, tako da za ovaj album još nismo to učinili, dok smo za “Funeral” testirali pjesme više od godinu dana prije samog izlaska albuma.

Nakon izdavanja “Funerala” u rujnu 2004., povukli ste se u Main i radili na novim pjesmama. Da li ima koja pjesma s tih sessiona na ovom albumu ili su sve pjesme novijeg datuma?
Win Butler: Nakon izdavanja albuma otišli smo do mojih roditelja u Main i radili na nekim pjesmama. Jedna od njih je i “Intervention” koju tada nismo završili, ali smo ju svejedno povremeno svirali. Snimili smo i “Cold Wind” za seriju “Six Feet Under”, a još jedina starija pjesma je “No Cars Go” koja je vjerojatno i najstarija. Sve ostale pjesme su nove, nastale poslije “Funerala”.

Neko ste vrijeme, tijekom zadnje turneje, svirali mnoge nove pjesme, ali ste ih samo odjednom odbacili i vratili se na repertoar s albuma. Kako to?
Jeremy Gara: Cijeli set od 15 pjesama se odlično držao, bio je jak i zabavan, pa smo smatrali da ne trebamo nikakve druge pjesme da ga kvare.
Richard Reed Parry: Pred kraj turneje smo malo ‘poludjeli’, pa smo počeli svirati mnoge prerade.

Koje?

Tim Kingsbury: “Age Of Consent” od New Ordera.
Jeremy Gara: “Maps” od The Yeah Yeah Yeahsa.
Tim Kingsbury: Nju nikad nismo izveli live, samo za jedan radijski show.
Richard Reed Parry: “State Trooper” od Bruce Springsteena i Bowievu “Queen Bitch”.
Tim Kingsbury: “Naïve Melody”, ali nju smo svirali nešto ranije…
Richard Reed Parry: Oh, I jednu od Violent Femmesa, “Kiss Off”.

Bilo je nekih razmirica u bendu nakon prvijenca, pa se smatralo da bi se mogli raspasti. Mnogi su zato očekivali nešto tiši i akustičniji album, a vi ste se vratili s još većim i bombastičnijim albumom nego što je bio “Funeral”. Što mislite kakve su razlike u raspoloženju između ta dva albuma?
Richard Reed Parry: “Neon Bible” je manje maničan nego “Funeral” koji me znao izživcirati na neki način.
Jeremy Gara: Mi se još dosta tražimo. Ja sam u bend stigao nakon prvijenca, tijekom turneje kada je bila situacija ‘naši životi ovise o tome’ i ‘daj sve od sebe ili umri’. Nismo mnogo raspravljali o tome, ali tako se osjećalo.
Régine Chassagne: Neke pjesme poput “Windowsill” su trebale biti skroz tihe, samo gitara, Win i ja (smijeh), ali kada smo ih miksali kraj je postao ‘velik’. I tako kada malo razmislim, to nama ide po nekom ‘defaultu’.

Muziku podržava

Za “Intervention” i “My Body Is A Cage” ključnu ulogu su odigrale orgulje, i to ne neki sample njih, nego stvarne crkvene orgulje…
Régine Chassagne: Tako se rijetko mogu čuti prave orgulje izvan konteksta klasike, a to je tako jak instrument.Imala sam prijatelja koji je čuvao crkvu u Montrealu prije nego se ona prodavala, pa je pozvao nekoliko ljudi na artističke egzibicije dok je još on bio tamo. Otišla sam tamo i svirala orgulje u 2 ujutro. Ponekad je bilo toliko glasno da sam mislila da sam slučajno upalila crvena zvona, a 2 ujutro je i svi će se u okolici probuditi. Orgulje su vrlo specijalni instrument.

Očito je da je “Neon Bible” mnogo većeg zvuka nego “Funeral”. Jeste li od početka znali kakav zvuk želite?
Win Butler: Bilo je važno da ne poliramo nešto grubo u fini materijal. Princip rada je bio da radimo nekoliko tjedana, pa da se zatim odmaramo tjedan-dva. U isto vrijeme smo svirali, pisali pjesme i razvijali aranžmane za njih. “The Well And The Lighthouse” smo snimili onaj dan kada smo shvatili što želimo od nje. Pokušavali smo ju odsvirati na tisuću i jedan način sve dok nismo skužili da želimo pjesmu koja je u svojoj jezgri malena i čudna.
Régine Chassagne: I naravno, održati energiju. Teoretski se mnogo može, ali pogoditi neku pjesmu u ‘dušu’ je malo teže. Za mene uvijek postoji jedan balans između dvije strane: jedna je intelekt, odnosno gdje razmišljaš kako gdje aranžirati, što treba točno gdje biti, a s druge strane je spontanost kada možeš reći ‘to je to, nisam se ni nadala da može tako dobro zvučati’. Pokušavam izvući najbolje iz obje metode.

U posljednje vrijeme ste mnogo u crkvama: ne samo u onoj koju ste kupili i renovirali, već ste i nekoliko gaža odradili u njima. Kako to da ste se odlučili na takav potez?
Win Butler: U principu to radimo zbog orgulja. Za naš studio, mnoge male crkve su idealne jer imaju odličnu akustiku, pa ne treba posebnih mikrofona da bi se sve čulo.
Richard Reed Parry: Win i Régine su stalno govorili da bi htjeli naći neku crkvu gdje bi se smjestili i pretvoriti ju u studio. Jako je kul biti u zgradi koja ima svoju povijest, ali ipak je to samo studio.

Je li bilo razumno potrošiti toliko novaca da bi se kupilo crkvu i studio? Kada ste počeli razgovarati o tome?
Richard Reed Parry: U teoriji je to bilo u našim glavama od prvog dana. Najbolje je imati vlastiti studio, pa onda raditi kako ti paše. Kad smo imali prigodu to napraviti, napravili smo. Za svakog glazbenika je najvažnije da može zadržati skladanje pjesama odvojeno od bilo čega drugog. Ako i izgubimo naklonost fanova, barem ćemo imati mjesto gdje ćemo se moći naći i svirati.

Richie, gitarski stil s “(Antichrist Television Blues)” provlači se kroz gotovo cijeli album, ovaj stil je gotovo kao da sviraš mandolinu, brzo i nevješto sviranje svake note. Od kud ti to?
Richard Reed Parry: Sve je to počelo još na EP-u s “No Cars Go”, kada sam i ušao u bend. Ne znam kako, ali sam jednostavno počeo tako svirati. Nije uvijek dobro samo nabacivati akorde, zanimljivije je mješati različite tipove sviranja. Pokušavam naći neku zanimljivu i soničnu crtu za melodiju u svakoj pjesmi. U bendu su već dvije akustične gitare, bas, bubanj i orkestar, pa zato mislim da je dobro što pokušavam svirati ‘visoko i tanko’.

Mnogi diskografi su vas mamili k sebi. Često se događa da se obećava mnogo veći budžet za snimanje, pa mnogi pokleknu tom zovu novca. Kod vas se ne osjeća da ste imali neke limite. Tu su samo npr. The Budapest Symphony Orchestra i gospel zbor People’s Church Of Montreal. Koliko vas je više koštalo nego kod “Funerala”?
Win Butler: Zbilja ne znam. Definitivno više. Najviše od toga se investiralo u studio. Mnoge ljude, koje smo koristili za prvijenac, isplatili smo tek nakon izdavanja albuma. Uvijek pokušavaš dati najviše što ti daju mogućnosti. Za nas je najvažnije da imamo toliko potrebnu stvaralačku slobodu. Mnogi bendovi koji se uopće ne obaziru kako će sve to proći već samo vrte svoj film su nam uzori. Kada pokušavaš napraviti radijski hit, tada počnu problemi jer trošiš i trošiš, a pitanje je kakav ćeš rezultat polučiti.

Ispričajte nešto o orkestru iz Budimpešte. Je li tko od vas uopće bio tamo?
Régine Chassagne: Owen (Pallet, povremeni violinist za turneje) i ja smo napravili neke aranžmane. Bilo je jako napeto jer nismo imali previše vremena, pa smo Win i ja otišli tamo i snimili ih s njima.
Win Butler: Oduvijek sam znao da Régine pati na velike orkestre pa sam odlučio nađi način da joj to nekako ostvarim. Sin Arvo Parta je snimateljski inžinjer i on nam je mnogo pomogao tijekom snimanja. On je naših godina, ali je cijelog života okružen klasikom, pa je znao za taj studio u Budimpešti te nam ga je preporučio i pomogao u realizaciji suradnje. Te pjesme je bilo najteže producirati jer nismo htjeli da zvuče kao Arcade Fire s orkestrom Walta Disneyja.

Zašto Budimpešta?
Win Butler: U Budimpešti sam bio nakon srednje škole kada sam putovao Europom i zavolio sam ju. Opcije su bile Prag ili Budimpešta, ali kako sam se htio vratiti u termalne kupke u Budimpešti, nije bilo teško odlučiti kuda se zaputiti. Uradili smo i pjesmu “Surf City Eastern Bloc” koju pjeva vojni zbor, ali smo ju ipak ostavili za neku drugu prigodu.
Régine Chassagne: Bilo nam je važno da ne zvuči kao da dolazi iz Hollywooda.
Win Butler: Da, to je bilo dobro u svezi Budimpešte, da su oni jako dobri svirači, a opet ne zvuče kao London Symphony Orchestra kod kojih sve zvuči previše čisto. Zvuče mnogo realističnije.

Kako ste birali ljude za miksanje pjesama?
Win Butler: Znali smo da želimo različite pristupe pri produkciji pjesama, pa smo zato uzeli nekoliko glazbenih inžinjera. Scott Colburna smo upoznali u New Yorku, a on ima obiteljski pristup snimanju, jeftin je i lagano nađe pravi zvuk za pjesmu bez obzira kojeg je ona ritma. Preko njega smo upoznali Marcusa Dravsa koji je radio s Bjork. On je donio novi pristup. Mislim da se njihovi stilovi lijepo nadopunjuju, a dobro je bilo što smo imali nekoliko različitih mišljenja.

Zašto ste doveli Nicka Launaya?

Win Butler: Poslali smo neke pjesme određenim ljudima da učine test-mikseve. On je izvukao najviše. Njemu smo poslali “Ocean Of Noise”. Sviđa mi se kako je obradio Nicka Cavea u posljednje vrijeme, plus njegovi raniji poslovi u karijeri (Midnight Oil, INXS, Kate Bush, Public Image Ltd.). On je učinio najbolji posao od svih ljudi kojima smo poslali pjesme, jednostavno nas je osjetio pa mu nije bilo teško. Najviše mi se svidjela njegova izjava ‘Tijekom karijere sam shvatio da mi se sviđaju pjesme s početka karijere. Tijekom ’80-tih sam se malo zanio i počeo raditi tako da nisam znao kako će određena pjesma završiti. Pjesme su još bolje zvučale, pa sam odlučio nastaviti tako raditi ne znajući kako će sve na kraju ispasti.’ Nitko, tko je imalo uspješan, ne može priznati da je cijelo vrijeme radio točno ono što je htio i tako postao uspješan. Stav ‘znam što radim’ je sranje, pa je zato lijepo čuti da netko prizna, jer nitko ne zna što radi.

Jeste li promjenili pristup vokalima za ovaj album?
Win Butler: Prije ovog albuma, uvijek sam pjevao oktavu iznad svojih glasovnih mogućnosti. Primjer, “Tunnels” i “Power Out” su definitivno previsoko otpjevane za moj prirodni glas, ali kada shvatite pjesmu, skuži se smisao takvog pjevanja. Na ovom albume zasigurno pjevam dublje. “Neon Bible” ima mnogo niže note koje mogu pjevati. “Intervention” je jako niska, pjevajući “Keep The Car Running” se osjećam dobro jer je ona jedina koja je u mojem rasponu.

Lirički gledano, oba albuma se dosta razlikuju, dok je “Funeral” mnogo osobniji, o obitelji, prijateljima, susjedstvu… Čak i pjesma “Haiti” ima jednu osobnu crtu u jednoj većoj temi. Ovaj album se čini nešto otvoreniji, ekstrovertiraniji, više pisan u prvom licu. Jeste li primjetili promjenu?
Win Butler: Proputovao sam mnogo i vidio svašta u vrlo kratkom vremenu, pa kao ne možeš previše utjecati na inspiraciju i trenutne zanimacije, tako su se i tekstovi promjenili. Za mene, ovaj je album mnogo ujednačeniji, što se tektova tiče, nego prijašnji. Na ovom albumu se više osjeća zadovoljstvo sa svijetom, u odnosu na osobna iskustva i viđenja koja su se prožimala na prošlom.

Ima mnogo više mjesta za općenite teme i stavove, više politike…
Tim Kingsbury: Mnoge loše pjesme su previše bukvalne. Ne mogu se sjetiti neke dobre pjesme koja ima neku općenitu temu. Možda Bob Dylanova “Hurricane”. Opisan je jedan prirodan događaj i sve što se oko njega vrti, od zbrkanosti stvarnosti do raznih osjećaja.
Richard Reed Parry: Više je impresionistička. Nikad do kraja ne znaš što je željeno reći. Toliko toga je odjednom rečeno i izmješano što je dobro, barem tako ja mislim. To je ono što se meni sviđa kod pisanja pjesama, jedan balans ideja koje su osobne i jednostavne s ne-osobnim i ne-bukvalnim stvarima.

Tko još tako misli?
Richard Reed Parry: David Byrne radi odličan posao unoseći neuobičajene ideje. U mnogim pjesmama Talking Headsa su različiti dodaci koji donose zanimljivost i snagu pjesmama. Možeš iskusiti cijelu stvar na osjetilnom nivou, shvatiti sve, a da se detaljno ne proučava svaki stih.
Jeremy Gara: Zato ja nisam pjesnik, a baš zato su mi The Cure jedni od najboljih u povijesti. Potpuno sam svjestan da je većina tekstova glupa, predvidljiva i ne pretjerano interesantna, ali cijelokupni me albumi ponesu.
Richard Reed Parry: Bob Dylan je također dobar primjer, on sjedi ‘s obje strane sjekire’. On može napisati nešto čisto jednostavno, ali opet se zapitaš ‘dovraga, o čemu on priča?’

Je li ime “Neon Bible” povezano s novelom Johna Kennedya Toolea?
Win Butler: To je fizička stvar koja se može vidjeti s vremena na vrijeme, neonski znak na crkvi. Ime sam imao već davno smišljeno, ali kad sam pročitao knjigu, mislio sam ‘oh, šteta što ne mogu ovo iskoristit’. Kako smo odmicali sa snimanjem, sve sam više bio siguran u naslov. Kada sam razmatrao ime “Neon Bible” za naslov, čitao sam njegovu drugu knjigu “Confederacy Of Dunces” i vidio referencu za tu novelu. Fasciniralo me što je 16-godišnjak napisao takvu knjigu s takvom temom, makar sama po sebi i nije najbolje napisana. Ideja da 16-godišnjak piše novele umjesto da gleda televiziju je jako nadahnjujuća.

Što “Neon Bible” kaže o religiji?
Win Butler: Aspekt religije je uvijek pomiješan s kulturom pa se dobije nešto treće. Najčudnije stvari se događaju kada ljudi zamjenjuju kulturu za religiju, kada se svaka rečenica iz Biblije prevodi u događaje iz stvarnog života. Mnogo toga je prežvakanog u Bibliji, pa ne vidim kako ju netko može smatrati kao rješenje za sve, kao priručnik za život.

“Intervention” je jedna od mnogih pjesama koja govori o strahu…
Win Butler: Mnogo sam razmišljao o tome što Biblija govori o strahu pred Bogom i što to točno znači. “Black Wave” je slična. Postoji nekoliko vrsta strahova koja vas natjeraju da razmišljate da se promijenite, dok neke vrste vas natjeraju da ostanete svoj i zaštitite se od tog. Za mene, strah od Boga je tip straha kao kada si usred oceana, a veliki crni val je pod vama, to je nešto što ne možete vidjeti. Prirodno je imati strah od svijeta koji te okružuje, a ne razumiješ ga, već samo tražiš kutak za preživljavanje. Postoji strah zbog kojeg se zatvaraš u sebe poput tvrđave i govoriš ‘sve je u redu’. Tada je tvoj strah svojevrsna zaštitnička stvar. To se može tretirati kao opravdanje ili kao razlog da se ne promjeniš. Tako ljudi iz Biblije uzimaju ono što žele i tumače si onako kako im paše.

Od kud ste uzeli predodžbu za “Black Mirror”?

Win Butler: To je predodžba kako se u većini kultura ljudi pokušavaju zamisliti u drugačijim ulogama. Mnogo televizijskog programa i glazbe je urađeno u skladu s time. To je predodžba sasvim suprotna od predodžbe samog sebe, nedostatak samog sebe. Ljudi vole biti u mogućnosti da biraju stvari koje se reflektiraju točno onako kako žele. Za mene, to je granica kada kultura ‘poludi’. To ja zovem lažnom raznolikosti, gdje ljudi ne žele dolaziti u kontakt s nečim što je drastično različito od njihova mišljenja. Ljudi mnogo pričaju ‘toliko imamo zajedničkog, pa zašto se onda ne slažemo bolje?’, ali da mi stvarno imamo toliko zajedničkog, onda bi se i slagali. Nije sve isto, ljudi vjeruju u različite stvari. S jedne strane imamo ‘što je različito je vražje’, a s druge strane imamo ‘sve je to isto’. Mislim da je sve to sranje. Zato se ljudi ubijaju, jer su to različite stvari. Ako su vam roditelji poginuli u bombaškom napadu, mnogo teže ćete moći ići dalje i oprostiti krivcima. Ideja o opraštanju osobi koja ti je nešto učinila nažao je jako grozna ideja. Zato mi obje strane zvuče jako šuplje.

Je li “Black Wave/Bad Vibrations” napravljena kao dvije zasebne pjesme ili su oduvijek bile zamišljena kao jedna?
Win Butler: Oduvijek je zamišljena kao jedna. Prvi dio je ljepuškasta pop pjesmica, a drugi dio dolazi kao da će vas ‘pregaziti’. Tu se osjećaju utjecaji Brucea Springsteena.

Kako ide priča u “The Well And The Lighthouse”?
Win Butler: Bazirana je na Fontaineovoj priči “Lisica i vuk” gdje je lisica jako gladna i vidi sir u bunaru. Spuštajući se dole, vidjela je svoj i mjesečev odraz u vodi i prepala se za svoj život. Na to je naišao vuk i priupita ga ‘gospon vuk, dole je komad prefinog sira, hoćete li ga uzeti?’, a on je nasjeo pa se lisica preko njega uspela iz bunara. U osnovi, uvijek padneš na ono za čime žudiš. Fontaine uvijek ispriča priču u kojoj se na kraju izvlači pouka, a ona je ‘ne smij se vuku, jer svi su voljni povjerovati u ono za čime žude ili od čega strahuju’. Te dvije činjenice osljepljuju ljude.

Što predstavlja svjetionik?
Régine Chassagne: Ako lijepo crtate i ako ispravno nacrtate svjetionik, vidljive su sve suprotnosti na toj slici, svjetlost, tama, sve…

Lik u “(Antichrist Television Blues)” je ljigav, ali što ga baš čini antikristom?
Win Butler: Nisam ni rekao da je on antikrist. Ne znam, je li? Toliko je kao i bilotko drugi, pretpostavljam. Ja samo mislim da otac ne bi smio gospodariti sa svojim kćerima. Ovdje je ista misao vodilja o kojima smo već pričali ranije. Tu su stihovi zbog kojih te prolaze trnci: “Wanna hold a mirror up to the world so they can see themselves inside my little girl“. Poanta pjesme je da se kultura odražava točno tako kakvi su i ljudi. Tu je 45-godišnjak koji o svemu odlučuje, a klinku predstavlja kao seks fantaziju. To je u redu, ali nisam ponosan na to. Tako je to depresivno kada djevojke govore da su one tako nešto odlučile, a toliko je očito da netko drugi odlučuje za njih, pa ispadaju svojevrsni robovi.

Najpolitičkija pjesma je “Windowsill”. Kako je ona napisana?
Win Butler: Bili smo na kraju prve američke turneje, u Bostonu, Jeremy je bio naš tour menadžer i zaputio se prema Kanadi. Bilo je mnoštvo novinara iz Francuske, a mi smo se trebali zaputiti prema Europi. Régine i ja smo otišli u sobu, te sam tu noć započeo rad na jednoj pjesmi koja je na kraju ispala “Windowsill”. Bilo je jako čudno za mene, pošto više ne živim u SAD-u, tamo sam se osjećao kao stranac što je bilo jako čudan osjećaj za mene. Nije da sad sudim kao ‘ti glupi Amerikanci’, ali sada ipak šire gledam.

Kako će ova pjesma proći u SAD-u? Da li strahujete od možebitnog efekta Dixie Chicks?
Win Butler: Ma ne marim ja za to. Nadam se da će ljudi ispravno shvatiti. Ne znam. Nije sve tako dosljedno.

Je li teško napisati takvu pjesmu u kojoj je toliko toga nakrcanog?
Win Butler: U principu se sama napisala. Točno govori ono što sam htio reći. Uzmi ili ostavi. Imam osjećaj da je rečeno u smislu u kojem ne ispada samo kao kritika. Nije to kao Green Dayev “American Idiot”. Možda je, ali ja to tako ne osjećam.

Kad ste u jesen 2004. krenuli na turneju, niste imali menadžera, pa je prvih 6 mjeseci bilo jako zbrkano. Kako ste izdržali?
Win Butler: Mi nismo niti htjeli menadžera jer oni u principu donose više štete nego koristi. Scott Rodger i mi smo sada odličan tim, kao da smo cijelog života tražili i pronašli dobitnu kombinaciju. Bili smo znatiželjni tko je menadžer Bjork jer smatramo da ona radi ono što želi, bez obzira je li glupo ili ne, a uvijek je tu negdje i bez velikih radijskih hitova. Čuo je naš album i došao na jedan show u Francuskoj, a sve je zavšilo tako da je sjeo s nama u autobus i produžio u našem pravcu. S njime smo stvarno pogodili.

Jeremy, gdje si ti ‘unajmljen’?
Jeremy Gara: Tim mi je javio da me trebaju za neke koncerte tijekom turneje, a kako sam već bio u Europi sa svojim drugim bendom Maritime, nije bilo problema. U to je vrijeme izašla recenzija u Pitchforku i tada sam znao da ću ovdje ostati duže nego što sam mislio. Imali smo svega par proba i krenuli. Ispočetka je bilo teško, kao da mi život ovisi o tome, a sada je mnogo lakše.

Uvijek ste držali jedan visok nivo, niste htjeli raditi kao drugi rock bendovi, pa vas mnogi smatraju jako trvdoglavima, a opet ste mnogima zanimljivi jer ne igrate po standardnim pravilima igre. Jesu li vas ikad optužili da ste ‘teški’?
Win Butler: Vjerojatno jesmo, ali nitko ne govori o tome. To sve potječe još od naših početaka u Montrealu kada smo svirali u malim klubovima u koje se jedva moglo ući. Nismo htjeli svirati u većim šminkerskim prostorima, nije to bilo svega vrijedno. Sada ćemo sve nadoknaditi, pa ćemo ove godine svirati na mnogim festivalima da nas što više fanova čuje.

Svi su vas zvali na turneje, da im otvarate koncerte, a vi ste jedino svirali s U2. Kako to?
Win Butler: To su bili najveći koncerti na kojima smo svirali. Smatrali smo da će biti jako dobro svirati par velikih koncerata na kraju turneje i to još pred domaćom publikom.
Régine Chassagne: To je bilo samo u Montrealu i Ottawi. Oni su došli ovdje, a ne da smo mi morali ići nekud daleko.

Mnoge rock legende poput David Byrne, David Bowie, Bruce Springsteen i drugih su veliki vaši fanovi. Davali su vam i neke savjete. Kako ste ih prihvatili?
Win Butler: Lijepo je vidjeti do kud su dogurali u svojim karijerama, te kako su postigli to. Nije to sad neki model kojeg se treba držati, ali je interesantno vidjeti kako su živjele sadašnje rock legende.
Jeremy Gara: David Byrne nam je jednom poslao detaljan e-mail u kojem nas u principu nije savjetovao, nego više kako se on osjeća u situaciji u kojoj smo bili.
Richard Reed Parry: Zapravo, bilo je više o glazbenoj industriji danas, nego o nama. Ako se ne varam, kasnije je isti mail stavio na svoj blog. Zapravo je rekao ako bend može raditi to što radi i biti sretan zbog toga i dobiti mali profit od toga, je li muzička industrija uopće potrebna? Jesu li potrebni veliki budžeti za snimanje albuma? Jesu li potrebni veliki studiji?’. Bilo je interesantno.

Do sada najviše se o vama prenosilo usmenom predajom i live izvedbama, čak i prije izdavanja prvijenca nakon kojeg su svi glasno počeli pričati o vama. Od onda, internet vam je donio obje strane, i dobru i lošu. S jedne strane brzo se raširio glas o vama, a s druge je sve izmaklo kontroli sa špekulacijama o novim pjesmama te njihovo procurivanje.
Win Butler: Malo je glupo što se ne može više mnogo svirati uživo, a da to ne postane velika stvar. U jednom trenutku sam pisao online dnevnik kojeg su cijelo vrijeme citirali NME i Pitchfork. Da sam to htio, mogao sam direktno pisati za njih. Tih šest mjeseci je bilo jako frustrirajuće za mene jer je izgledalo kao da želim ‘napumpati’ novi album. Pitao sam se ‘čemu sve to?’. Trudio sam se ne zamarati se s time, ali ubrzo mi se sve odbilo u glavu. Mislim da je naš pristup ipak prvenstveno live nastupi, jedva čekam da pjesmu izvedem pred brojnim fanovima i da ona dobro zvuči. Mislim da je to naša najjača osobina, dok se ostalo odvija samo po sebi. Možeš biti usrani live bend i opet prodavat brdo ploča, ali za mene je najbitnije da sve odlično odsviramo na koncertima, a ne brinemo se za radijsku slušanost.

Kad je “Intervention” puštena na iTunes, “Black Wave” je slučajno puštena ranije. Koliko vam je trebalo da ispravite tu grešku?
Jeremy Gara: Nekoliko dana. To je bilo točno pred Božić pa nitko nije provjeravao. Win mi je prvo čestitao Božić, i onda je par sati kasnije pitao ‘je li znaš da je na iTunes puštena kriva pjesma?’. To je malo pokvarilo Božić. Ali, da budemo iskreni, pošto se dogodilo na Božić i pošto je bilo u dobrotvorne svrhe, ispalo je jako smiješno jer će ljudi kupiti obje pjesme i usput uraditi dobro djelo. Nije svijet propao. Kao što možete vidjeti na raznim blogovima, mnogi ljudi smatraju da smo to učinili namjerno, kao za neku reklamnu shemu pred novi album. Da samo znaju kako je došlo do te zbrke i sami bi se smijali…

Sav prihod od pjesme “Intervention” s iTunesa proslijeđen je zakladi Partners In Health. Zašto baš oni?
Win Butler: Uzbuđujuća je naša suradnja s njima. Od svake prodane ulaznice s ovogodišnje turneje darovat ćemo direktno njima po dolar ili euro. To je jako važna organizacija koja svima pokušava omogućiti pravo na zdravlje.
Régine Chassagne: To je jedina stvar zbog koje sam sretna da će nas vidjeti toliko ljudi.

Muziku podržava