Arcade Fire – indie genijalci

4235

A podnaslov bi mogao glasiti ‘Da, sada sigurno znam koji mi je najbolji koncert u životu’…

Do jučer sam imao niz dvojbi koji su mi koncerti iz niza pohođenih najbolji, najdraži, najdojmljiviji, ali sada sasvim sigurno nemam nikakvih dvojbi jer se sve stopilo u jedno ime Arcade Fire, 21. lipnja 2011., Jarun Zagreb. Zašto je to tako? Pokušat ću objasniti u tekstu koji slijedi, a koji nije report, već čisto subjektivno gledanje na bend koji je u ovom trenutku najbolji na svijetu (i to ne mislim samo na indie svijet).

Moja priča s Arcade Fire počela je negdje između najavnog istoimenog EP-a iz 2003. i epohalnog prvijenca “Funeral” kada sam, prvo čitajući putem različitih magazina i blogova, a nedugo potom i samom glazbom upoznao neki sasvim novi svijet kojim je suvremeni indie-rock krenuo.

Kada gledamo taj album i počinjemo ga detaljnije cjepkati, ostaje fascinantan podatak da su glavne inspiracije za album bile smrti mnogih članova unutar obitelji benda, a pjesme zbog toga nisu dobile spokojnost i mirnoću, već je cijela priča ispričana na bombastičan način s nizom bezvremenskih hitova što je dokazao i jarunski koncert.Njihov “Funeral” u svijetu je prepoznat na prvu i svi su redom iznimno pozitivno primili album (gotovo sve maksimalne ocjene u renomiranim magazinima i online izdanjima), kod nas je hype od strane medija malo kasnio, ali puk je bio već jako dobro upoznat s albumom. Album godine za 2003.? Bez sumnje, a po mojem mišljenju i drugi album u 2000., odmah iza “Is This It” benda The Strokes, a ispred “White Blood Cells” The White Stripesa.

Do drugog albuma, Arcade Fire postali su respektabilno ime i od njihovih radova se počelo očekivati mnogo. Tako sam i ja očekivao, te me je malo iznenadila povremena vedrina koja je izlazila iz pjesama. Isto kao i jučer, imao sam velika očekivanja koja je bend s lakoćom nadmašio, pa je pala jedna od mojih iznimno rijetkih petica. Zasluženo? Potpuno!

Malom promjenom u zvuku donijeli su novu dimenziju svojem stvaralaštvu, a neki kritičari zbog toga su izrazili malu skepsu u svezi tog albuma. Kako je “Neon Bible” izdan rano u 2007., tako je do kraja godine izrastao u još jedan album godine, a meni osobno pjesma “Intervention” postala je jedna od najdražih pjesama ikad (tko može crkvene orgulje toliko dobro uklopiti u neku skladbu?!).

Sportskim žargonom tada smo mogli reći ‘dva od dva’ i pitati se ‘jel’ to možda bend od kojeg nema boljeg?’… Tada smo se eventualno mogli pitati, ali trećim genijalnim albumom više ne. Od “The Suburbs” se zna tko je najbolji.

Već prilikom prve najave i curenja informacija da Arcade Fire nastupa kao jedan od glavnih izvođača ovogodišnjeg INmusic festivala, među mnogim mojim prijateljima i poznanicima zapažao sam uzdah i olakšanja ‘Napokon!!!’.

Muziku podržava

Kako je vrijeme odmicalo i približavao se prvi dan ljeta, tako je bilo jasno da je ovaj line-up najtanji zadnjih godina i da ću se s lakoćom moći fokusirati prvenstveno na nastup Arcade Firea.

Nakon posljednje šetnje po drugim stageovima pred ‘the’ nastup, trebalo se smjestiti najbolje što se moglo i spektakl je ubrzo započeo. Kažem spektakl jer je sve bilo potpuno na svojem mjestu.

Cijela ekipa okupljena pred stageom jasno je znala gotovo sve tekstove pjesama od početka do kraja i pjevala zajedno s ekipom na pozornici. Sama pozornica bila je odlično složena, u sredini dominantna tri videozida, lightshow idealno podešen, a prije svega vidno raspoloženi članovi benda trudili su se pružiti sve od sebe na prvom gostovanju u Hrvatskoj.

Za razliku od mnogih izvođača koji znaju pretjerati s decibelima u nadi da buka prekrije manjkavost njihove live izvedbe, Arcade Fire spušta dimenziju i svi njihovi tonovi su jasno odsvirani te se još jasnije mogu čuti što je za svaku pohvalu. Jasno je da su supružnici Win i Régine glavni u bendu, ali veselje, radost i ludost (kako drugačije nazvati skakanje po desnom nosećem stupu) koji je pružio ostatak benda je nesvakidašnje.

Imali smo prilike vidjeti mnoge profesionalce koji znaju zabaviti publiku, ali ovo mi je sve bilo, onako, iz srca, bez bespotrebnog preseravanja i ulizivanja. Win je imao zadovoljavajući kontakt s publikom što kao frontmen naravno i mora imati, pa smo tako saznali da čovjek voli igrati košarku s domaćim dečkima kad je na turneji, a naši su jako dobri.

Magija je započela s “Ready to Start” i od tada je pozamašna ekipa ispred mikspulta pala u trans i pjevala, skakala, spontano pljeskala i davala ritam… Bila je to prava atmosfera za veličanstveni koncert. Sve je izgledalo kao u nekoj bajci.

Set-lista bila je idealno posložena, pjesme su se nizale iz svih dijelova karijere i nitko nije mogao ostati razočaran (kao na npr. Bon Jovi kada bend nije odsvirao svoj najveći hit) jer su svi hitovi bili izvedeni. Nakon nekoliko uvodnih skladbi, Régine je uzela mikrofon u ruke i otpjevala dvije svoje stvari, a potom je krenula u gornji desni kut gdje su bile smještene orgulje što je moglo značiti samo jedno… Win je najavio ‘ovo je za sve katolike’ i krenuo je “Intervention“.

Vrlo zanimljiva vizualna koreografija na spomenutim videozidovima (koja ih je pratila cijelo vrijeme nastupa) dodatno je užarila atmosferu i svi su kao jedno zapjevali “Working for the church While your family dies You take what they give you And you keep it inside Every spark of friendship and love Will die without a home Hear the soldier groan ‘We’ll go at it alone’“. Naježio sam se od snage ove pjesme…

Ni u jednom trenu, koncert nije pao niti za nijansu – ipak budimo realni, Arcade Fire nema loših pjesama. Čak i pjesma koja mi je pogoršala situaciju na posljednjem albumu bila je vrhunski izvedena. “Month of May” mi je bila pravo iznenađenje jer je njen repetitivan moment na albumu bio zamijenjen surovom energijom za koju nisam vjerovao da ju Arcade Fire ima u tolikoj mjeri, pa su eksplozije instrumenata ovdje najbolje došle do izražaja.

Malo prvi album, malo drugi album, malo treći album, vrijeme je odmicalo i kada je Régine ponovno krenula u gornji desni kut znao sam da slijedi meni najdraža pjesma s prvog albuma “Rebellion (Lies)”. Onaj tko je znao, pjevao je sve, a onaj tko nije iz sveg glasa derao se refren ‘Lies, Lies‘.

Negdje na pola koncerta, rekao sam da je ovo koncert koji može završiti bez bisa jer je sve toliko savršeno da me to uopće ne bi smetalo. To sam rekao i pogodio, ali iskreno, nakon toliko dobre svirke u sat i pol, ne vidim što su još mogli odsvirati, iako je publika bila malo razočarana što su nastup završili s “Neighbourhood #3 (Power Out)” u ‘regularnom dijelu’.

Nakon ovako dojmljivog nastupa, jednostavno nisam imao volje dalje slušati program jer nije bilo smisla. Sve mi je zvučalo vrlo blijedo, iako su se headlineri svojski trudili sa svojim ‘best of’ set-listama. Ono što je Arcade Fire pružio bio je vrhunac šestogodišnje povijesti festivala, pa sada ispada da je prošlogodišnji vrhunski nastup The Flaming Lipsa bio kao predigra za ono pravo.

Znam da ne mogu biti objektivan u ovom trenutku, ali sam siguran da ću i kroz nekoliko mjeseci, godina reći ‘da, to mi je najbolji koncert u životu’. Super je stvar kada od nekog benda očekuješ mnogo, a on ti vrati čarobnom magijom kao što su to učinili Arcade Fire jučer.

0 Shares
Muziku podržava