Antti Kokko (Kalmah): “Na tržištu postoji puno dobre glazbe i puno sranja”

Počeci finskog benda Kalmah ukorijenjeni su u 1991. godini, kada su Pekka Kokko (vokal/gitara) i Petri Sankala (bubnjevi) osnovali Ancestor, a nakon dva dema bendu se pridružio još jedan gitarist, Pekkin mlađi brat Antti.

Ancestor je kombinirao melodični death, black, thrash, speed, power i heavy metal i u sedam godina postojanja snimio pet dema bez nekih većih uspjeha u vremenima koja su nudila plodno tlo za tu vrstu glazbe. Takav razvoj situacije nagnao je ekipu da ponovno krene od početka, sada i s novim imenom, te 1998. godine započne povijest benda kakvog danas poznajemo.

Demo “Svieri Obraza” (1999.) bio je prekretnica, nakon njega potpisan je ugovor sa Spikefarm Records i u Tico-Tico studiju počinje se snimati debitantski album. Pekka Kokko (vokal/gitara), Antti Kokko (gitara), Petri Sankala (bubnjevi), Pasi Hiltula (klavijature) i Altti Veteläinen (bas) bili su tim koji je počeo gravirati povijest jednog od popularnijih finskih ekstremnih bendova. Počela je era novih ‘vladara močvare’.

Zimi 2000. izlazi nastupni album “Swamplord” koji je pokupio puno pohvala sa svih strana, no Kalmah je i dalje uglavnom ostao ‘finski bend’, održavši nekoliko koncerata u Finskoj, gdje mu je popularnost, posve očekivano, bila najjača. To se promijenilo nakon drugog albuma “They Will Return” (2002.), na kojem su Timo Lehtinen (Catamenia) i Janne Kusmin zamijenili Alttija i Petrija. Album je dodatno pojačao popularnost benda, još je više proširivši izvan granica Finske, a dokaz da je Kalmah uspio bio je (i) nastup na Wacken Open Airu.

Ubrzo se krenulo sa snimanjem trećeg albuma koji pod imenom “Swampsong” izlazi 2003. godine i treći je uzastopni koji hvali i kritika i publika. Koncerata je sve više, fanova također i Kalmah sada definitivno zna da je na pravom putu. Klavijaturist Pasi Hiltulu 2004. odlazi iz benda, a na njegovo mjesto dolazi Marco Sneck iz Poisonblacka, s kojim se snima “The Black Waltz” (2006.). Kruna je to dotadašnjeg dijela karijere Kalmaha, prvi album koji mu ulazi na finsku ljestvicu. Skromno, ali vrijedno i povijesno 38. mjesto.Nakon ovog albuma, uza sve ostalo, bend započinje pisanje materijala za novo djelo, no to se spletom okolnosti, a i zbog povoljne klime koja je vladala oko aktualnog izdanja, pomaknulo sve do 2008., koja donosi peti album “For The Revolution”. S njim je Kalmah postigao još veći uspjeh, 17. mjesto na finskoj ljestvici albuma, ali i prvu veću turneju izvan matične države. Osam uglavnom rasprodanih koncerata u Kanadi bili su još jedan znak da je bend uspio. Album “12 Gauge” to je samo potvrdio, što kvalitetom, što sve brojnijim turnejama i festivalskim nastupima, koji uključuju i dva uzastopna na Metalcampu, 2010. i 2011., gdje su Kalmah mogli vidjeti i fanovi s našeg područja.

Zbog svega toga s nestrpljenjem se dočekuje sedmi album Kalmaha, na kojem je novo ime klavijaturist Veli-Matti Kananen. Album pod nazivom “Seventh Swamphony” izlazi u lipnju, a što fanove čeka na njemu, presjek kroz povijest benda i još štošta drugo rekao nam je gitarist Antti Kokko.

“12 Gauge” je uspješan album. Misliš li da je to vaš najbolji album? Naravno, ako ne računamo “Seventh Swamphony” (smijeh).
Prošlo je dosta vremena otkako smo ga objavili i, iskreno, smatram da je to dobar, ali nije naš najbolji album. Za mene je naš prvi album “Swamplord” uvijek na vrhu, a u rangu s njim je “The Black Waltz”. To će uvijek ostati isto. Stvarno mi se sviđa i novi album, ali nakon nekoliko godina pokazat će se je li to bio album dobar ili ne. Sviđa mi se, mislim da nije tako loš (smijeh).

“12 Gauge” bio je prvi album Kalmaha objavljen i na vinilu. Hoćete li u budućnosti objavljivati albume na vinilu, možda napraviti back-katalog s LP izdanjima svih albuma?
Ne znam hoćemo li objaviti back-katalog LP-a, no “The Black Waltz” i “Seventh Swamphony” planiramo objaviti na vinilu. Ako ne oba, najmanje će “Seventh Swamphony” imati vinilno izdanje.

Što misliš o starom zvuku kakav je bio na LP-u prije 25, 30, 40 godina? Ima li takav zvuk za tebe neki poseban šarm ?
Stvarno mi se sviđa stari zvuk s LP-a. CD jednostavno nema takvu dinamiku. Nažalost, trenutno nemam gramofon, ali ću si kupiti jedan. Imam puno dobrih metal albuma iz zlatnog doba metala ’80-ih i ’90-ih na vinilu.

Gubi li se polako u modernoj digitalnoj tehnologiji smisao glazbe, s obzirom da ima puno albuma na kojima produkcija zvuči neprirodno ?
Dobro kažeš. Danas na tržištu postoji puno glazbe i puno sranja. Gotovo svatko može kod kuće snimiti pristojan album i objaviti ga na webu. Možete napraviti album s dobrim soundom uz malo novca i s malo truda. S jedne strane to je dobro, ali s druge strane mislim da je zbog toga kvaliteta same glazbe vrlo niska. Ali, naravno, svi bendovi koriste nekakvu tehnologiju, mastering, miks i u studiju i na pozornici. To je korisno, naravno. Na primjer, naš prvi album sniman je na analogni način, ali nakon toga sve je snimljeno digitalno. Ipak, i za analognim miks-pultom.

Vaša prva dva albuma “Swamplord” i “They Will Return” jako su mi draga i još ih uvijek volim slušati. Što ti misliš o njima?
Da, oni imaju u sebi onu mladenačku snagu ili ‘bijes’ ili štogod. Ja ih isto volim. Zvuk na njima prilično je organski. Imam lijepe uspomene iz dijela života kada su ti albumi snimani i napisani.

Imali ste puno koncerata nakon albuma “12 Gauge”. Gdje vam je bilo posebno lijepo, ima li neki događaj, neki koncert kojeg se rado sjećate ili nešto što biste htjeli zaboraviti?
Kanada je uvijek bila dobra za nas. I ”12 Gauge Tour” je bio uspješan. U svakom slučaju, show na Metalcampu 2011 moram uzdići iznad svih drugih. Bili smo na glavnoj pozornici prije Slayera, bila je velika gužva, mnogi su čekali Slayer, tako da smo imali odličnu publiku na tom koncertu.

Novi album zove se “Seventh Swamphony”. Znači li to da će na njemu biti više orkestralnih aranžmana? (smijeh)
Da, bit će tu i tamo orkestralnih stvari i više autentičnih orkestralnih, organskih zvukova. Sve u svemu, sada je puno drukčiji stil klavijatura. A tu je također i više epskih pjesama.

Prva nova pjesma koju sam čuo je “Windlake Tale“, vrlo žestoka i agresivna stvar. Kakav će biti album, reci nam što nas očekuje?
“Windlake Tale” je najbrža pjesma koju smo ikada napisali. Prilično je drukčija u odnosu na stari Kalmah, ali još uvijek ima elemente Kalmaha. Tu će biti pjesama u starom Kalmah stilu, jedna pjesma novog klavijaturista, pjesma s najsporijim tempom koji smo napravili, sa zborom koji smo samo radili i čistim vokalima na refrenu. Sve u svemu, ima puno novih elemenata, dobar je zvuk i dobra vibra.

Najavili ste da će “Seventh Swamphony” biti prekretnica u vašoj karijeri. Zašto tako mislite? Ima li nešto posebno, nešto što još nismo čuli od Kalmaha?
Da, kako sam ti rekao, ovaj će album imati puno novih elemenata. Novi klavijaturist donio je mnogo svježih ideja i ovaj put nismo željeli nastaviti put s prethodna tri albuma. Naravno, Kalmahov stil bit će nazočan, ali nove pjesme imaju drugačiji kut gledanja, strukture su dosta promijenjene i slično. Osim toga, sada imamo najbolju produkciju. Stvarno smo zadovoljni postignutim rezultatom, osjećamo da je sam materijal tako dobar da moram priznati kako to mora biti neka vrsta prekretnice.

Jens Bogren radio je miks i mastering, opet ste snimali u Tico-Tico studiju. Tko je radio produkciju?
Kao i obično, sami smo producirali album. Ja imam liderstvo u produkciji i aranžmanima, ali svatko od nas sudjeluje. Obično se sve dobro promislili prije nego što uđemo u studio. Dakle, u studiju se možemo usredotočiti na zvuk. Kad je na redu sviranje, mi samo sviramo, jer smo tako dobro uigrani da točno znamo što treba raditi. Miksanje i mastering s Jensom bio je užitak raditi. On je doista napravio odličan posao.

Naslovnicu je risao Juha Vuorma, isto kao i za vaša početna tri albuma…
Točno, Juha je autor naslovnice. Povezanost materijala na novom albumu sa starim Kalmahom je nazočna, pa smo htjeli vratiti Juhu da nam opet radi naslovnicu. Napravio je čudesan cover za novi album.

Što ima tako posebno u močvari da o njoj volite pjevati/pričati, ima li nešto što vas posebno inspirira?
Područje u kojem živimo je 60 posto pokriveno finskim močvarama. Mi lovimo, ubiremo bobičaste plodove i slično u močvarama, šumama i divljinama ovdje u Finskoj. Krajolik je izvor inspiracije za nas. K tome, ime Finske na finskom je – Suomi. ‘Suo’ znači močvara na našem jeziku. Čak i naziv zemlje ga ima. S druge strane, nitko ga više ne koristi (smijeh).

Je li močvara glavna tema u tekstovima na novom albumu?
Da. U tekstovima, koji se nalaze u bookletu albuma mnogo je tema koje se odnose na stvari o močvari i okolišu i, naravno, naslovnica je također u vezi s tim.

Imate zanimljivo ime. Prijevod s karelijskog je ‘do groba’ ili ‘do smrti’ i zvuči nešto kao zakletva na odanost. Ima li riječ Kalmah neko dublje značenje, tko ga je osmislio, dao ideju?
Vratimo se u 1996. ili 1997., kada smo započeli potragu za novim imenom da zamijenimo Ancestor, kako smo se zvali od početaka, od 1991. godine. Postoji nekoliko stvari. Naša majka, a i većina starijih rođaka govorili su nam da naš jezik polako nestaje, pa smo htjeli ime koje bi bilo vezano za naše korijene. S druge strane, prije to nitko nije napravio. Imali smo nekoliko knjiga koje je u tom dijalektu napisao naš ujak, a mi smo tamo tražili dobru riječ i pronašli smo – Kalmah.

Sjećam se vremena kada ste počeli i objavili prve albume, tada su vas mnogi fanovi i novinari uspoređivali s Children Of Bodom. Što ti misliš? Jesu li Children Of Bodom i Kalmah slični bendovi?
Slični smo kada je u pitanju line-up. Oba benda imaju bubnjara, basista, dva gitarista i klavijaturista. Oba benda sviraju melodični death metal, ali to je sve za mene. Mislim da se razlikujemo jedni od drugih. Nadam se da ćemo jednog dana imati priliku zajedno nastupiti uživo, a ako će mi netko nakon toga reći da smo vrlo slični, morat ću se zapitati (smijeh).

Imate svoj stil i svaki slušatelj koji prati metal i čuje vašu pjesmu odmah može reći “Da, to je Kalmah“. Jeste li zadovoljni što ste uspjeli biti bend koji je drugačiji od većine ostalih?
Da, naravno da jesmo. Napravili smo prilično puno glazbe slične onoj još od 1991. Zapravo smo koristili mnogo riffova i melodija iz tih dana sve do “12 Gauge” albuma. Tada nismo mogli dobiti mogućnost da snimamo i objavljujemo albume pa smo poslije ”kaznili” ljude i u našoj glazbi koristili riffove i melodije iz tog doba (smijeh). Od samog početka bilo nam je važno zadržati svoja uvjerenja, pisati vlastitu glazbu, a mi smo vjerovali u sebe. Sada, kada za nas kažu da smo prepoznatljiv bend, jako sam sretan zbog toga.

Slavite 15 godina postojanja kao Kalmah, hoće li biti kakav slavljenički koncert ili možda turneja?
Imamo potvrđene nastupe na nekim ljetnim festivalima i planove za malu turneju. Ali ne mogu ti ništa reći sa sigurnošću. Ako nećemo to učiniti u bliskoj budućnosti, onda ćemo napraviti turneju u povodu 20. godišnjice postojanja benda (smijeh).