Desetak sati nakon njihova izvrsno posjećenog i odsviranog zagrebačkog koncerta, a pola sata prije njihova odlaska iz hotela. Točno u nedjeljno podne sastali smo se s kreativnim duom i samom jezgrom engleskog post punk sastava Gang Of Four, Andyem Gillom i Jonom Kingom.
Ugodno zavaljeni u velikim foteljama u foajeu hotela Panorama, lagano ispijajući jutarnju kavu, pričali su o svojoj percepciji punka, prošlosti svog sastava i prošlosti Engleske, utjecajima, reunionima, propagandi i Kylie Minogue.
Okupili ste se 1977. godine. Smatrate li se stoga punk, ili post-punk sastavom?
King: Mislim da mi nemamo apsolutno nikakve veze s glazbom punk-rocka, s glazbenog stajališta. Valjda je u to vrijeme bilo moguće stvarati drukčiju glazbu, što je bio rezultat vremenskih okolnosti. Glazba Sex Pistolsa, The Clasha i The Damneda veoma je staromodna, i iako je bučna i iznosi stav, u osnovi nije mnogo drukčija od glazbe Chucka Berrya, i samim time je staromodna. Ja volim Berrya, ali ako slušate njegovu glazbu iz 1950-ih i onu Pistolsa, akordi su isti, samo su efekti drukčiji.
Koliki je utjecaj na vaše stvaralaštvo imala engleska, a koliki američka glazba?
King: Mi smo bili pod mnogo većim utjecajem američke nego britanske glazbe. Bili smo u New Yorku 1976, i izlazili sa članovima tada još nepoznatih Patty Smith sastava i Televisiona, i kad smo se vratili u Englesku, vidjeli smo da ovdje prevladava art rock scena.
Stoga, ako je bilo ikakve trenutačne inspiracije, ona je prvenstveno potjecala iz New Yorka a ne iz Londona. I svi moji najdraži sastavi i glazbenici su dolazili iz Amerike, poput Velvet Undergrounda, The Banda, Boba Dylana i Muddya Watersa.
Možete opisati svoje početke u Leedsu 1977. godine?
Originalna četvorka Gang Of Foura bili smo Hugo Burnham, Dave Wolson, Andy i ja. Andy i ja smo pisali sve pjesme i bavili se cjelokupnom ikonografijom sastava, koji je bio naša ideja. Wolson, naš prvotni basist, nije se u potpunosti uklopio pa smo ga izbacili i uzeli Davea Allena, koji je svirao na naša dva albuma i nastupao s nama do 1981. On nas je napustio usred američke turneje. 
Tada, uz izbor nastavljanja ili otkazivanja turneje, uzimamo Busta Jonesa, koji je svirao s Talking Headsima, kao našeg novog basista, koji s nama nastupa jednu godinu. Na njegovo mijesto dolazi Sara Lee, članica Robert Frippovih The League of Gentelmens, s kojom snimamo albume “Songs of the Free” i “Hard”. Ona odlazi u B-52.
Tada uzimamo bubnjara Elvisa Costella, Stevea Goldinga, i Gail Ann Dorsey, basisticu koja je svirala s Bowieem i Roxy Musicom, našu vjerojatno najbolju i najzgodniju basisticu (smijeh). S njom radimo turneju po Americi, zajedno sa Sisters Of Mercy i Public Enemyem.
Na ovoj turneji samo smo Andy i ja originalni članovi. Bilo je dogovora da nam se pridruži Hugo Burnham, ali zbog njegovog fizičkog stanja (debljina), to se nije realiziralo. Ali on je veoma uspješan učitelj.
Kako vam je pala na pamet ideja da se nazovete Gang Of Four?
Gill: Tijekom jedne automobilske vožnje u Leedsu primijetio sam novinski naslov ‘Gang of Four on Trial’, i Andy Corrigan, koji je tada bio sa mnom, istaknuo je kako bi to bilo odlično ime za nas. Zbog njihove kulturne revolucionarnosti to ime nam je odmah zazvučalo dobro, jer smo se na svoj način i mi osjećali kao kulturni revolucionari. Istodobno je bilo smiješno da se četvorica mladih Engleza nazovu po navedenim Kinezima.
King: Ja sam također našao sličnu definiciju na Wikipediji, kojoj se nikako ne smije vjerovati. Istina je također da su na nas veoma utjecala djela četvorice francuskih strukturalista, ali mi po njima nismo nazvani. Michel Foucault, na svoj pomaknuti francuski filozofski način, imao je ideju da je cijeli svijet jedan grupno strukturirani zatvor, koji je odgovarao našim stajalištima. Njegovo mišljenje jest da će budućnost biti jedno mračno mjesto, na kojem će mogućnost govora imati stručnjaci.
Na Wikipediji se susrećemo sa sličnim slučajevima. Imamo ljude koji se predstavljaju kao stručnjaci, i samim time serviraju svoje idiotske informacije. Na Wikipedii postoji natjecanje u glupom definiranju stvari i pojava. Tako da ako oni napišu da smo mi nazvani po četvorici francuskih strukturalista, to same autore čini stručnjacima, iako je to laž. Meni je to izuzetno zabavno, ali tome nikad ne bih vjerovao.
Postoji li nešto što biste posebno istaknuli u vezi sinoćnjeg nastupa. Biste li ga okarakterizirali kao jednim od boljih ili jednim od gorih na aktualnoj turneji.
King : Koncert je bio fantastičan i očigledno postoji posebna kemija između našeg sastava i zagrebačke publike. Mislim da se nikad nismo vratili na pozornicu nakon dva bisa, kad se oprema već počela spremati. To nam je veoma laskalo, i istovremeno je bilo veoma dirljivo.
Ali na lijevoj strani auditorija je stajao jedan tip koji bi svaki put kad bih ga pogledao, pokazao nam srednji prst, i to cijelo vrijeme. On je mrzio ono što smo izvodili, ali je svejedno ostao cijelu večer. Mrzio je mene, Andya, i sve nas, ali me istodobno podsjetio na Leeds u vrijeme kad smo počinjali, jer smo mi tada također mrzili komunizam i staljinizam, ali najviše smo mrzili fašizam i nerede. Leeds je bio mjesto izraženog desnog ekstremizma, i prilikom koncerata postojao je snažan element tenzije.
Gill: Jasno se sjećam gologlavih skinheada na našim nastupima, koji su bili očarani našom glazbom, ali ogorčeni činjenicom što ne dijelimo njihove stavove. Bilo je to vrijeme polarizirane i politizirane Engleske.
King: Engleska je bila sjebana. I iako je situacija bila delikatnija i ozbiljnija u bivšoj Jugoslaviji, Engleska je bila na rubu građanskog rata. Imali ste masovnu nezaposlenost, što je uvelike različito od sadašnje Engleske s Londonom kao glavnim svjetskim gradom. Prije trideset godina Engleska je bila sjebana zemlja, s većinom besposlenog stanovništva koja se željela iseliti, misleći da je sama zemlja mrtva.
Gill: Za nas je bilo veoma zanimljivo u takvom razdoblju kreativno djelovati i stvarati glazbu, i zapisivati ono s čim se susrećemo, iako nikad nismo bili zainteresirani da oponiramo vladajućima.
Kako ste se vi ponijeli prema osobi koja vam je pokazivala srednji prst?
King: Poslao sam mu pusu!
Postoje mnoge knjige koje obrađuju tematiku punka, poput Jon Savagove “Pretty Vacant – Povijest punka“, ili Phil Strongmanove “Engleski snovi”. Jeste li možda pročitali neke od njih, i smatrate li uopće da se pokret punka može smjestiti u knjigu?
King: Iako nisam pročitao nijednu od njih, smatram da je sve to veoma zanimljivo. Sama krhkost tadašnjeg društva uvelike je drukčija od Londona danas, kojeg čak gradonačelnik New Yorka naziva najvećim svjetskim gradom. Za mene je britanski punk loša kopija američkog, The Ramonesa i Richarda Hella.
Izgled punka nije dizajnirao Malcolm McLaren i Sex Pistolsi, već Richard Hell, koji je osmislio poderanu odjeću, a McLaren ga je jednostavno iskopirao. Ono što je za mene djelomično iritantno, jest činjenica da je engleski punk bio dosadna kopija američkog. Autori sličnih knjiga šire slične dezinformacije, poput mjesta gdje je punk nastao. Punk nije nastao u Londonu, već je nastao u New Yorku.
Danas svjedočimo ponovnom okupljanju The Stoogesa, Sex Pistolsa, Creama i drugih. Kako objašnjavate navedene i slične reunione, i što mislite da pokreće njih, a što pokreće vas?
Gill: Postoje različita objašnjenja za različite ljude, tako da ne mogu govoriti o tome što pokreće Sex Pistolse…
King: Novac, čisti novac.
Gill: Mi smo isti ljudi od prije trideset godina. Još uvijek nas fasciniraju stvari o kojima govorimo.
King: Ljudi često osuđuju glazbenike zbog našeg ustrajnog nastojanja da sviramo, zato što projiciraju svoje mišljenje na nas. Česta je projekcija vlastite mladosti, tako da se često govori da se mora biti točno onakav kakav si nekad bio, kakvog te se sjećam.
Mi nismo primjerice, poput The Policea, čiji je osnovni cilj – novac. Iza njih stoji gigantska mašinerija i velika reklama. Nas ne pokreće novac, dok je Sex Pistolse uvijek pokretao novac, i još uvijek ih pokreće. No to nije dobra glazba, već po mom mišljenju, jednostavno ubrzani Black Sabbath.
Znajući da su neki vaši albumi prodani u više od 150.000 primjeraka, smatrate li da postoji utjecaj koji je vaša glazba ostavila na određeni dio društva i na socijalne promjene?
King: Ne znam za nas, ali smatram da je glazba značajan faktor u cjelokupnoj društvenoj slici. Primjerice, “I Love a Man in a Uniform” je bila zabranjena u UK-u, a tek se kasnije ispostavilo da je zabrana došla zbog Falklandskog rata. Zanimljivo je to što u vremenu kad sam je napisao, ja uopće nisam znao da područje Falklanda, područje bogato naftom, i postoji. Ona je bila zabranjena jer smo pričali o stvarima kakvima su one bile.
Ja ne znam što jest autoritet, jer ne postoje ljudi koji sjede u tamnim sobama gledajući ploče i odlučujući što je dobro a što nije. Oni se žele složiti o idealnom tipu društva, i ne žele razlike.
Uzmimo primjerice Elvisa Presleya, bijelca koji pjeva poput crnca. I iako on nije nikad izjavio da želi mijenjati društvo, netko poput Presleya je bio iznimno utjecajan, i samim time utjecao na izmjenu rasne percepcije u Americi, i utjecao je na bijelu svijest.
Gill: Naša glazba jest utjecajna, mijenja ljudsku svijest i način na koji ljudi razmišljaju, u tome nema sumnje. Ljudi su slušali “Entertainment!”, i stvarno je shvatili. Uniform je također dobar primjer, primjer vuka u ovčjoj koži ili trojanskog konja. Počinje kao funky pop pjesma, a ustvari nosi skrivenu militarističku poruku, a istodobno je i smiješna. Takve stvari je čine mnogo snažnijom i ona ulazi u ljudski um na način na koji ne bi da je složenije koncipirana.
Sinoć ste napunili klub bez velike propagande. No smatrate li da je moguće drugim sastavima, osobito mladim, probiti se na vrh bez odgovarajuće propagande koja ih prati?
King: S riječju propaganda ja imam velikih problema, jer je nešto što se usko povezuje s nacističkim režimom, Sovjetskim Savezom i represivnim autoritarnim diktatorstvom. Mi nismo uopće propaganda, jer propaganda je uzastopno ponavljanje laži, i njeno podupiranje oružanim snagama, sve dok laž ne postane istina.
Jedan od mojih najdražih filmova u posljednje dvije godine je njemački “Život drugih”, o razdoblju hladnog rata u Istočnoj Njemačkoj. Cilj tadašnje propagande je bio da se zna sve o svakom, a jedan od troje ljudi je bio onaj koji prisluškuje.
Dakle, laž propagande je bila da se zna sve, a mi smo apsolutna suprotnost tome. Slično je i u pjesmi “Uniform” (“I Love a Man In a Uniform”), gdje se čovjek priključuje vojsci, u čemu nema ničeg lošeg, jer je to jedini način napredovanja u ovoj velikoj laži. To je sve što on može napraviti.
Koga bi željeli da napravi cover vaše pjesme?
Gill: Kylie Minogue.
King: Kylie bi bila odlična.
Gill: Trebala bi obraditi “I Love a Man in a Uniform”
