Tko god je iole upućen u medije, filmske, glazbene i ine, barem je jednom čuo za Anđela Jurkasa. Razgovarao sam s njime, pa ako ste se ikad zapitali, “pa tko je dovraga taj tip?” nemojte nikako preskočiti nastavak teksta…
Znamo da si redatelj, publicist, novinar, glazbenik, pisac, ali kako bi Anđelo Jurkas odgovorio na pitanje – tko je on?
Susjed. Zapravo susjeda. I predsjednica Hrvatske 2025. Cca.
Objavio si dosad solidan broj samostalnih književnih naslova, možeš li reći koji je najbolje prošao kod publike, a kojim si ti nekako najviše zadovoljan?
Od dosadašnjih osam samostalnih naslova u tiskanom obliku prva i druga knjiga “Bez rocka trajanja” i “Soundtrack života” su rasprodane, službena biografija 2 Cellosa “Veliki prasak” bila bi isto da je izdavači nisu povukli iz prodaje na konto “profesionalnosti” dotičnih svirača, e book “Dnevnik Facebook idiota” je downloadan preko 30.000 puta dokad smo mjerili, a e book i kompilacijski album “Raspelo” mislim da je stao na nešto ispod 20.000 downloada. U pripremi su dvije nove zbirke pjesama, dvije publicistčke knjige – “Film mater” – filmski nastavak “Bez rocka trajanja” u kojem progovaramo o Balkanu kroz filmove, “Pop kultura” – djelo koje će služiti kao udžbenik za predmet “Pop kultura” na kojem se radi kao fakultativnom/izbornom predmetu za osnovne i srednje škole po nacionalnom nastavnom planu i kurikulumu. Također u nastanku je knjiga “Ante” posvećena dragom kolegi i drugu Anti Perkoviću. Ima još nekih proznih literarnih planova, roman i zbirka novela. Sadržajno, zadovoljan sa svim što radim. Da nisam, ne bih radio. Financijski, apsolutno nezadovoljan. Ni blizu isplativo uloženom trudu.
2015. si režirao kratkometražni film “Vanishing”. Jesu li tada već postojale neke namjere i indicije da se krene u dugometražu trilogiju počevši sa “Zbog Tebe”?
Zapravo i prije, kad sam asistirao režiju na nekim od ranijih projekata dragih kolega i frendova. Ispalo je da je taj kratki metar “Vanishing” s Leonom Paraminski bio posljedica našeg spota za stvar “Nestajanje” i da je pokrenuo cijeli filmski proces. Za vrijeme snimanja kratkog filma iskristalizirala se potreba za produživanjem forme u dugi metar “Zbog Tebe”, a za vrijeme snimanja debija se pak taj debi film pretvorio u trilogiju (“Fuck Off I Love You” – 2017., Happy End: Glup & gluplji 3” – 2018.) koju će dokumentaristi pečatirati kao prvu debitantsku trilogiju dugometražnih filmova nekog autora u povijesti filma u regiji (ex Jugoslavija) i Hrvatskoj.
Također si režirao mnoge spotove (Lačni, Urban, Solus…), s kojim od tih izvođača je bilo najzabavnije raditi?
Sa svima koji su istovremeno dovoljno opušteni, a opet bitno profesionalni da se drže dogovora, ne mogu istaknuti nekog osobito. S Predinom je bilo zabavno, s Hladnim pivom je uvijek, s ekipom iz Zabranjenog Pušenja, tj. njihovim plesačicama je bilo sjajno. Miki je super fora lik, s El Bahatteejem sam animirao Ramirezu spot za “Barcelonu”. Fora je bilo za američke fun punkere The Dwarves raditi spot iz kadrova filma “Fuck Off I Love You” pa biti cenzuriran na You Tubeu. Urbanu nisam zasad režirao, glumio sam mu u “Hirošimi”. Veselim se novim angažmanima…
Što misliš zašto se HAVC i ostali oglušuju na zamolbe za koprodukciju tvojih filmova? Misliš li da će se to uskoro promijeniti?
Jer Hrvatska. 🙂 Zasad nismo imali sreću da članovi umjetničkih vijeća i savjetnici koji se mijenjaju svake dvije godine prepoznaju kvalitet predloženih djela. Dotični nisu smatrali da među 60-ak zasad predanih projekata od 2014. (dugometražni, kratkometražni, dokumentarni filmovi …) do sada ima onih kojima bi trebali udijeliti tisuće, stotine tisuća ili milijune kuna. Razlozi zašto nisu digli palce na žalost ne idu uvijek u sferu strogo profesionalnog već bude tu puno politike, interesnih sfera, lobija kojima ni na koji način ne pripadam niti želim pripadati, osobnih antipatija i inih razloga kojima je pak nešto teže opravdati odluke odbacivanja spomenute količine projekata ma koliko oni realno bili kvalitetni ili zaslužili biti podržani od spomenute institucije.
Ne pripadam nikakvim strukovnim klanovima, nemam nikakvo političko zaleđe, ne virim iz dupeta centrima moći, nemam se potrebu umiljavati niti provoditi sekundu u vremenu ili blizini ljudi koji ti drže fige za leđima ili se kiselo smiju ili spuštaju pogled, kužiš – nije osobito stimulativna “hrvatska” situacija da bi mi nosila neke bonuse ni koristi. Hoće li se u dogledno vrijeme promijeniti nemam pojma, kriva sam adresa, ali svakako priželjkujem da da. Nekad će makar i slučajno morat odreagirat profesionalno. Ili ćemo samo imati sreću da će u tim vijećima sjediti ljudi kojima će se naš rad sviđati.
Kako si uspio okupiti sve te poznate face u svojim filmovima? Na tome bi pozavidio gotovo svaki redatelj u Hrvatskoj.
Ne razumijem koncept poznatosti jer kriterij ulaska u filmove su bili isključivo dramski momenti ili potreba za role playingom ljudi koji na bilo koji način odgovaraju dodijeljenim ulogama, bez obzira igrali oni sami sebe ili druge, bez obzira jesu li akademski glumci ili naturščici. Svaki od njih imao je opravdanje u scenariju. Svima sam poslao scenarije, posjeo ih i objasnio što radimo, kako radimo, što možemo, što ne možemo, otvoreno sam bez rukavica komunicirao. I napisao scenarije koji su im se svidjeli očito. To kako to drugi vide ili tumače ili puštaju pod zavist, propuca mi bitno ispod pupka.
Rekao si mi da si trenutno u montaži dva filma, ljubavnog “Do kraja smrti” i komedije “Happy End”. Imaš li već ideja za neke nove filmske projekte, možda ponovno neka trilogija?
Jeste. Ne samo trilogije. Završeni scenariji postoje za još 12 igranih filmova, tako da bi do 2030. trebali zadržati plan snimanja i produciranja bar po jednog dugometražnog igranog filma godišnje. Između ostalog u pretprodukciji su – izbjeglička komedija “Hotel Porin”, religijski triler “Časna”, erotska drama “Ana”, ljubavni SF “Totalno drukčiji od drugih”, obiteljska melodrama “Tata, tata, mama i ja”, glazbena komedija “Rock je mrtav, stari moj”, dječji “Nema malih superheroja”, superherojska komedija “Čistačice”, avanturistički o doživljajima jednog taksiste “Vozio sam dame”, horor “Ubojice”, art drama “X”, priča o neobičnoj ljubavi dvoje marginalaca “Kreten”, borilački film “Tu sam”, balkanski road trip “Zrće”, drama o otimanju djeteta majci “Mama” te road trip s Urbanom “Rijeka”, ne nastavak filma “Ko to tamo peva” nego nastavak priče u “Ko to tamo opet peva”, ljubavnu priču “Molitva”, komediju “Hrvat” i još poneki projekt u razvoju za koji bi da ostane tajan zasad jer će donijet brdo love kad ga realiziramo.
Ove godine ponovno su tvoja dva filma na Pula Film Festivalu, upravo ova dva gore spomenuta, no ove godine jedan, “Happy End” prikazuje se van konkurencije. Zašto?
Jer se Levati mahom ne znaju smijati na vlastiti račun. Jer ako odrastaš i budeš odgajan na South Parku, Alanu Fordu, Monty Pythonima, Jackass humoru onda uglavnom ne stavljaš rampu na zajebanciju. Jer je sloboda govora i izražavanja u nas zajamčena mahom na papiru dok je praksi malo. Jer potencijalne kontroverze i zabrane zbog sadržaja filma u kojem se dobar dio smiju na vlastiti pa potom i tuđi račun, pokušavajući kroz prizmu zajebancije pokazati ili raskrinkati neke anomalije našeg društva. Jer pritisci interesnih sfera “kolega” i možebitne demonstracije crkve, političkih lijevodesničara, braniteljskih udruga i inih centara nemoći i interesnih lobija Lijepe Njihove koji bi mogli doći kampirati pred Arenu i bacati pirotehniku jer bi mogli biti nezadovoljni činjenicom da smo složili optimistični ljubavni film mimo sisanja državne kase i ovisnosti o njihovoj “moći”. A obzirom da se radi o događaju pod Visokim pokroviteljstvom Njenog Veličanstva Kolinde Grabar Kitarović, ne bi bilo primjereno prikazati film koji sugerira da bi mogao postojati i sretan kraj. Ova depra od države se svim silama bori protiv optimizma i feelgooda na bilo koji način. Paše joj da su ljudi ustrašeni, da šute i zavuku se u svoje sjene. Ili mašu zastavama. Onda su dobri Hrvati. Sve drugo je protudržavni element.
Po tvom mišljenju, čega nedostaje na hrvatskoj filmskoj sceni? Osim kvalitetnog humora.
Zdrave ekonomije. Odnosa input output u korist kino distribucije te inih distributivnih kanala domaćih filmova. Ozbiljnog marketinga i promocije. Drugačijeg, zaštitničkog odnosa države prema domaćem igranom filmu. Žanrovskih filmova. Komedija. Horora. Trilera. Svega osim egzistenacijalističkih drametina, pseudoart daveži, licemjernih ni vrit ni mimo “ne želimo se zamjeriti” pseudoprovokacija. Ljudi koji će se koncentrirati na vlastiti razvoj i rad, a ne podmetanje drugima. Manje podkulturnih nejeba, a više zadovoljnih, profesionalnih, zaokruženih, neovisnih i kvalitetnih ljudi. Više radnika, a manje kuloara. Više kolega, manje “kolega”.
Zašto je došlo do raspada tvog benda nakon što ste odsvirali stotine koncerata i bili pred potpisom ugovora za Dallas?
Jer prestanak prijateljskih odnosa među članovima. Dotrajalo se ljudski prije nego je trebalo početi raditi pare na glasnoj glazbi.
Sada pripremaš tri nova albuma. Možeš li nam reći nešto o tome? Za čime vapi hrvatska glazbena scena?
Album “Klasika” treći je samostalni studijski album. To se potpišem prezimenom. Radi se o konceptualnom djelu koje propituje i tematizira pop kulturnu klasiku poezije i rock and rolla ovih terena. Inspiriran je nekim od kultnih, klasičnih, najljepših ljubavnih pjesama s teritorija Hrvatske i zemalja bivše Jugoslavije. Ali čitanih iz potpuno drugačijih perspektiva od prvotnih autorskih namjera. Jedina bitna promjena je da su svi klasični predlošci postavljeni naglavačke i naopačke. Od izvrnute tekstualne premise do potpuno novih instrumentala, glazbenih aranžmana te vokalne storytelling izvedbe. Osnovna nit vodilja bila je davanje drugog rakursa na evergreen predloške kojima su se u originalnim iščitavanjima prekrasne ljubavne poezije koristili Vesna Parun, Jure Kaštelan, Arsen Dedić, Antun Branko Šimić, Damir Urban, Branimir Johnny Štulić tj. Azra, Đorđe Balašević, Duško Trifunović, Bora Đorđević u svojim klasicima.
Drugi pol je producentski plesni koji još ne bih imenovao ni otkrivao jer je work in progress i za druge izvođače. Ali je ABBA 21. stoljeća. 😉 Treći je silna potreba za revitalizacijom grdog, moćnog i glasnog rock and roll benda jer sve ovo koje vidim i slušam od mladih novih je mlitavo, atrofirano, nikakvo. Seven That Spells i Jonathan su jedina dva gitaristička benda koja bi smjeli stati na pozornicu. I kad se grupira članstvo do kraja izubijat ćemo sve živo i mrtvo pred sobom, razvalit ovu prćiju od scene, pokarat Rozgu, Lanu, Lidiju i Luku. No, otom potom.
Da je odluka na tebi, koga bi poslao na Eurosong, pa da se više ne sramotimo? Ja bih recimo Krankšvester.
Eurosong sam po sebi je sramota svoje vrste pa svaki naknadni ljudski izbor čini se medvjeđom uslugom izvođaču. Meni je recimo Franka bila super. Švesteri su svakako dobar prijedlog za razmisliti, ali bih možda okrenuo pilu naopako pa poslao zbor dresiranih zrikavaca koji bi tulili prearanžiranu “Lijepu našu” jer kako na Eurosongu mahom pobjeđuju incidenti vjerujem da bi zbor kukaca imao daleko više šansi nego bilo koja dosad poslana ljudska kombinacija. Ili Let 3. Da si stave ruže u guzice opet pa malo recikliraju svoju umjetnost i zalijepe izolir trakom usta pa izvedu remake svog album hita “Tišina” u radio verziji do 03:30.
Koga bi izdvojio kao najjače mlade glazbene snage koje su se pojavile u zadnjih godinu dvije, a da mozda nemaju toliko prostora u medijima koliko bi trebali?
Irenu Žilić, mimo tog zadnje dvije godine te mimo nužno mlade snage jer mlada ekipa prvo nema baš snage, dosta su tromi i mlitavi s obzirom na prinos novih imena. Zato im nemlada garda pokazuje kako se to radi u bilo kojem segmentu scene. Mary May. Elis Lovrić. Them Moose Rush. Seven That Spells. Tiani. Tonka. Billie Joan. Lado Electro. Bog. Tvoj. Men. Jonathan.
Koliko te diraju poneke negativne kritike na tvoj rad? Mislim, znam odgovor, ali evo da i ostali pročitaju.
Ne zanima me tuđe mišljenje generalno. Bilo superlativno bilo negativno. Tim više jer su feedback i recepcija zasad daleko više na strani afirmativnog i pozitivnog nego hračkaonica. Na meni je da radim, a ne čekam tuđe prave ili krive interpretacije napravljenog. Nisam ni najmanje nesiguran u ono što radim, a o tome kako radim, svjestan sam grešaka kad ih napravim jednako kao i kvaliteta. Film je toliki paket u kojem je uključeno stotinjak ljudi za koje sve na kraju moraš odgovarati bez da gledatelje zanimaju uvjeti nastanka nečega za što HAVC godišnje izdvoji oko 40 milijuna kuna raspodjeljeno na 8 do 10 filmova. Tuđe interpretacije onoga što je napravljeno su mi apsolutno nevažne i deplasirane. Ako dodamo još k tome da bi kritičari trebali biti Aristoteli znanja o materiji o kojoj pišu, a u takvima ne vidim ni jednog baš od tih koji piskaraju.
Ako postoji netko do čijeg mišljenja držim, onda ga ili je pitam pa otvoreno izdebatiramo argumentima o čemu se slažemo o čemu ne. Kako ne pratim medije niti držim da uz par iznimaka uopće postoji na ovom terenu relevantnih kritičara već minivojska wannabea, nisu referentni zeru crnog pod noktom. S Markom Njegićem iz Slobodne Dalmacije mogu polemizirati i rado to činim. S Davorom Špišićem iz Jutarnjeg. S Josipom Jurčićem iz Glorije također. S Damirom Demonjom iz Politike Plus. Velimir Grgić freelance ili Hrvoje Marjanović s Indexa. Ili Marko Stojiljković iz DOP Magazina ili Boško Picula s HTV-a. Daniel Rafaelić iz Globusa prije nego je postao ravnateljem HAVC-a i prestao s kritičarskim radom. To je nekolicina rijetkih. Možda sam još nekog nenamjerno ispustio ali, sve ostalo je uglavnom big time profulano, nebitno i zanemarivo što se filma tiče.
Zašto nisi potpisao referendum za Istanbulsku?
Jer nisu bili spremni uplatiti 1.500.000 eura bez PDV-a. Toliko košta prodaja glasa moje malenkosti za bilo koju inicijativu, pa tko je spreman cashirati – jedva čekam parafirati štogod treba.
Prije nekoliko godina si radio seriju videa, bilo je nešto tipa “Pokloni mi frende pjesmu” gdje si otkrio koliko je toga plagirano na domaćoj sceni. Jesu li se neki izvođači time osjetili prozvano, možda i negativno reagirali?
Prozvali su se sami već anticipirajući taj način rada kao (ko)autorski postupak, pa ispada da je plagiranje legitiman skladateljski postupak na Balkanu i šire. S većinom spomenutih sam imao ugodne razgovore u određenim segmentima bavljenja glazbenim novinarstvom. Brane Johnny Štulić je tražio od YouTubea da mi skine te videiće u kojima se on spominje, ali nakon što smo se čuli direktno i razjasnili njegove nedoumice, zabrana je skinuta.
Što sve još možemo u budućnosti očekivati od Jurkasa?
Charlize Theron, Jennifer Lawrence ili Aniston. Filmove. Glazbu. Knjige. Pop kulturu. Neke TV projekte, seriju možda, neke web projekte. Brutalno puno love.
Za kraj, što bi poručio mladim, talentiranim autorima koji imaju genijalnih ideja, ali ih birokracija koči u nastojanjima da nešto stvore?
Da ne slušaju one koji im išta poručuju ili savjetuju. Da nabave bombe i pištolje i Molotovljeve koktele i arsenal sličnih vatrometnih sredstava pa naprave street art izložbu na Markovom trgu. Da odu na društvene mreže, trolaju i pišu bitne po život statuse. Da formiraju kružoke istomišljenika i simpatizera koje će onda uguziti po medijskim redakcijama, festivalskim žirijima i političkim linijama kako bi lakše promovirali svoje intelektualne snobističke ideje, a podmetali noge onima kojima nije nužno virit iz tuđih stražnjica pa ih etiketirat konfliktnma ili antipatičnima. Da odu što dalje mogu od ovog raja na zemlji i zaborave poslati razglednice. I da obavezno imaju redovan sex život. U ovom zadnjem je ključ njihova neuspjeha. Ne birokracija nego kita.
