Svaki štovatelj underground i hardcore punk scene teško da nije čuo za zagrebački sastav Analena koji postoji već puna dva desetljeća.
Nakon albuma “Arhythmetics”, “Carbon Based” i “Inconstantinopolis”, mnoštva odsviranih koncerata ne samo kod nas, već i diljem Europe, dostigli su kultni status i postali jedan od najaktivnijih bendova tadašnje zagrebačke scene.
Iako su posljednjih godina nešto manje aktivni u diskografskom i koncertnom pogledu, bend se i dalje ne da, a povodom 20. rođendana pripremaju nešto novo za svoje fanove. Naime, nakon dvije godine pauze na domaćem terenu, Analena sprema rođendanski koncert i novi zagrebački nastup, 16. rujna u klubu Močvara.
Idealna je to prilika za iscrpan razgovor s vokalisticom i basisticom Anom Franjić i gitaristom Miranom Rusjanom.
Punih 20 godina ste s nama, ali ipak jedan period nismo znali što se događa u vašem taboru, iako ste svojevremeno bili jedan od najaktivnijih domaćih sastava. Kreativna pauza, raseljenost po Hrvatskoj, Sloveniji i Engleskoj ili neki osobni razlozi?
Miran: Istina. U zadnjih 5 godina Analena je stavljena na nekakav stand by, gdje se okupljamo jako sporadično, ali i dalje s guštom. Glavni razlog za redukciju aktivnosti oko benda je selidba pjevačice i basistice Ane u Englesku, kao i prebukiranosti svih nas ostalim životnim okupacijama.
Prije dvije godine krenuli ste opet s probama, ali i idejom da radite na novim stvarima, međutim ponovno je nastalo malo zatišje. Kakva je situacija trenutno po pitanju nastupa i snimanja novog materijala?
Miran: Trenutačno nemamo u planu snimanja novog materiala, a osim koncerta u Ljubljani i Zagrebu ne planiramo drugih nastupa u skoroj budućnosti. I da, u Zagrebu i Ljubljani se sviraju samo stari hitovi! 🙂
Nedavno ste zasvirali i na SuperUho festivalu, kako je tamo bilo? Kako doživljavate festivalske nastupe, u usporedbi s onima u manjim klubovima?
Miran: Analena definitivno preferira koncerte u manjim, intimnijim klubovima, gdje se puno lakše spoje znoj i energija benda i publike. To obožavamo. Svirka na festivalu SuperUho je imala zbog lokacije manjeg stejđa dosta klubsku atmosferu, što nam ipak nije pomoglo da ne održimo prilično loš koncert kojeg su kritike ipak ishvalile. Super smo i kad smo loši…. 🙂
A sad kratki povratak u prošlost, kako ste uopće došli u kontakt i odlučili osnovati bend? Priča se da je lijepljenje plakata imalo važnu ulogu…
Ana: Znali smo se iz tih nekih močvarno-bendovskih krugova, i onda je Analena na jednom koncertu, mislim da je to bilo u sklopu Test! festivala, odlučila svirati obradu “Guns of Brixton” pa su me zvali da gostujem na vokalu. To je bilo nakon što je Irena već otišla iz benda i Mijo je pjevao (i to jako dobro, mogu vam reći!). Onda nam se, po mom segmentiranom sjećanju, svima svidjela ta zajednička energija; meni moć noisea, njima moja interpretacija ljutog pačeta, pa sam tako ostala.
Neki članovi su naknadno dolazili u bend te je dolazilo do promjena u postavi. Ana, kako je tebi bilo uletjeti u bend i zamijeniti dotadašnju pjevačicu Irenu, naučiti svirati bass i sve pjesme u kratkom vremenu?
Ana: Pa evo… prošlo je 20 godina, a ja još učim. 🙂 U stvari, u to sam doba već svirala u par bendova, što aktivnih, što onih koji su postojali samo u mojoj spavaćoj sobi, tako da mi ništa svirački nije bilo strano. A i odrasla sam u Schmrtzu i The Schizoid Wikler’s, gdje je taj neki (punk) ethos uvijek bio da možeš svirati instrument i bez da ga znaš svirati. Također, nisam imala osjećaj da ikoga zamjenjujem, već da Analenina priča ide dalje, i da sam samo ušla u kombi, da parafraziram. Što se tiče basa, njega sam već nešto malo poznavala, a u Schizoidama i Schmrtzu su svi svirali sve po potrebi, ovisno kako bi se tko pojavio na kojem koncertu. A i Zetov bas koji sviram je čudesan stroj. Također, ostatak benda je bio strpljiv i pun podrške, pa je sve išlo brzo i bezbolno. Inače, nakon Sixa, s nama je svirao Davor Bolant, koji je onda nažalost zbog posla morao ići iz Hrvatske. Nakon njega nismo htjeli nekog tek tako uzeti, pa onda jednostavno nije ni bilo drugog izbora nego da se uhvatim četiri (češće dvije, najčešće jedne) žice.
U jednom intervjuu se spominje Anino ispijanje boce pelina zbog opuštanja za vrijeme snimanja u studiju. Kako je to izgledalo i koje vam još anegdote padaju na pamet u ovih 20 godina?
Miran: Klasična punkerska priča. Ispije se boca pelina, iznenada se istrči iz studija i ispovraća, pa se vrati u studio i odvrišti sve do kraja. Album zvuči super…. U bendu je Zet zadužen za međunarodne incidente, koji se kasnije pretvore u brojne anegdote, a Mijo je zadužen za šale.
Ana: Evo, jučer me naučio da je vepar bez jedne noge nepar!
Sjećate se prvih nastupa? Nakon kojeg od njih je sve krenulo u nekom ozbiljnijem tonu?
Ana: Ne znam, mislim da nije bilo nekog posebnog prijelomnog trenutka. Ljepota te neke alternativne scene je što je sve u isto vrijeme ozbiljno i neozbiljno. U smislu da nismo pretendirali na top ljestvice i sviranje kao karijeru, ali u isto vrijeme nismo nikada “odrađivali” koncerte, i radili stvari tek toliko da ih napravimo, nego smo davali sve od sebe. Ta neka sloboda stvaranja i mogućnost da bude sve točno kako ti želiš, a ne da se moraš pokoravati zahtjevima nekih ljudi za stolom u visokim neboderima koji osmišljavaju trendove, je ono što te na neki način učini “ozbiljnim”, jer je davanje i primanje direktno recipročno. Doduše, bez Mirana, možda ne bi ni bilo tako lako odsvirati sve te koncerte, jer on je stvarno organizacijski čarobnjak kojem ništa nije teško.
Svirali ste i po Europi, iako mnogim DIY bendovima treba dosta vremena da se maknu van granica, i dalje od regije. Kako vam je bilo dogovarati turneje u to vrijeme kada nije sve bilo baš tako jednostavno i brzo kao što je recimo danas?
Miran: Zahvaljujući internetu i društvenim medijima komunikacija s fanovima i potencijalnim organizatorima puno je brža, ali to nikako ne znači da je zbog toga lakše i brže dogovarati međunarodne turneje. Kao prije 15 godina tako su i danas najbitnija osobna poznanstva i poznavanje pravih ljudi. Članovi Analene su u ‘ono’ vrijeme organizirali podosta koncerata stranih bendova u Hrvatskoj i Sloveniji te na taj način upoznali sjajne ljude, koji su nam kasnije pomogli kod organiziranja koncerta i turneja širom Europe. Zanimljivo je, da neki od tih kontakata i danas funkcioniraju.
Gdje ste se najbolje proveli i osjetili najjaču kemiju s publikom?
Miran: Nakon toliko godina i toliko odsviranih koncerata nemoguće je izdvojiti najboljeg ili par najboljih koncerata. Ali generalno možemo reći da se stvorila posebna i pomalo neočekivana kemija s publikom u Poljskoj, gdje smo imali u više navrata izvanredne i dobro posjećene koncerte.
Ana: U Poljskoj, široke razgaljene slavenske duše razumiju Analenine psihomahije.
Namjerno ili nenamjerno, ali činjenica je da ste si osigurali kultni status na hardcore punk screamo sceni. Što je po vama bilo presudno da vas krenu doživljavati na takav način? Po čemu ste se izdvajali od drugih?
Miran: Analena nikad nije željela kopirati neki odredeni bend ili trenutačni trend, nego sve te godine jednostavno piči svoj film, u kojem se grupa podosta različitih individua igra svojim ludim energijama i idejama. I ima ogromnu želju za stvaranjem i sviranjem, a može i nebroj puta stisnuti zube i izgurati raznorazne kamikaze akcije u koje smo uletili. Na neki način smo bili maksimalno ozbiljni oko Analene , a opet i prilično neozbiljni po postulatima muzičkog biznisa, što nam je pak ostavilo ogroman prostor, da radimo šta hoćemo po pravilima koje sami postavljamo. Sve to zvuči izlizano i kliše, ali eto, u našem slučaju funkcionira već 20 godina.
Ana, poznato nam je da si živjela i u Londonu. S obzirom na dosta frekventnija strujanja kada je riječ o koncertima, ali i aktivnim bendovima, kako si se snašla u tome svemu?
Ana: Iako u Londonu ima puno više bendova i koncertne ponude, moram reći da sam zaključila da to ne znači nužno i veću kvalitetu. Super je što sam uspjela u tih par godina vidjeti neke veće bendove koje sam voljela jos u prošlom stoljeću, ali ih nisam nikada imala prilike gledati uživo. Ali, zanimljivo, sve njihove predgrupe bile su čista katastrofa! U britanskom razvijenom kapitalizmu, koncerti su postali čisti business, bendovi se biraju po tome koliko njihove izdavačke kuće plate da sviraju, a bendovi sami su čisti generički užas!
Mislim da ta mašinerija koja se sada većinom skriva u backstageu koncertne organizacije ful štetno utječe na “scenu” i na opstanak nekih bendova. Ali, naravno, ima tu i oaza u kojima ljudi imaju iskrenu spiku, rade koncerte i furaju neki svoj film. Takvo super mjesto je Cafe Oto u Dalstonu, možda bi se mogao usporediti sa Žednim uhom, gdje se mogu vidjeti ful zanimljivi i drugačiji bendovi i autori. Također volim i Tottenham Chances, koji ima malo više anarho punk vibru. Uglavnom, najveći problem je kako imati dovoljno vremena (a često i novaca!) da odeš slušati sve što te zanima.
Svi kao važni akteri na nezavisnoj glazbenoj sceni, a neki i kao osnivači izdavačkih kuća, što nam možete reći o trenutnoj situaciji po tom pitanju i napraviti paralelu s razdobljem kada ste se i sami počeli ozbiljnije baviti glazbom?
Miran: Danas ima puno više bendova i klubova, sve je tehnički na puno višem nivou. Koncertnih događanja je puno više. Lakše je snimiti i izdati album. Muzika je postala lako dostupna, a samim time se pomalo izgubio taj čar ekskluzivnosti i moment iznenađenja. Također, moglo se više vremena posvetiti nekom bendu ili koncertu, dok danas odmah kucaju na vrata novi albumi i novi koncerti… Lako je reći da je muzika iz onog vremena bila bolja, da je imala više srca, strasti i značaja te da je tad sve bilo super duper. Ali istina je i da smo tad bili mlađi i luđi, uzimali smo život velikom žlicom (sad to radimo na druge načine), pa je normalno da je tad sve bilo bolje. 🙂
Kakva je po vama budućnost Analene, a kakva vaših nezavisnih glazbenih kuća poput Moonlee Recordsa, ali i novijih bendova koji su vam privukli pažnju?
Miran: Budućnost Analene pod velikim je upitnikom – dogurali smo 20 godina, možda budemo još 20, a možda se nakon ta dva slavljenička koncerta u Ljubljani i Zagrebu nikad više ne okupimo… Moonlee Records oformili su članovi Analene, mada tad nismo ni zamišljali da će se to razviti u ozbiljnu izdavačku kuću, koja nakon 13 godina uskoro izbacuje svoje 45. izdanje. Mr. Moonlee ima još puno elana i planova za budućnost, počevši s novim albumima sjajnih Seine i Žen. Super bendovi imaju predispozicije za lijepu budućnost.
