Amnesty International; ljudska prava svima a ne samo njima

Tko veli da rock glazba i politika nemaju veze? Ili rock glazba i ljudska prava?

Pred neki dan umro je Nelson Mandela o kojemu su ispjevane pjesme. Najnoviju su nam priuštili U2 u biografskom filmu o Mandeli, a jednu raniju Simple Minds (koji uskoro opet dolaze u Zagreb) s “Mandela Day” na velikom koncertu povodom Mandelina rođendana na stadionu Wembley 1988.U slučaju Mandele pokazalo se koliko se sporo dolazi do ljudskih prava, čak i kad najveći i najpopularniji ‘stanu’ na tvoju stranu, ali se ipak dolazi, pa i u Južnoafričkoj Republici. Svi smo mi Južnoafrička Republika
Danas smo po mnogim stvarima, a i po mnogim drugima, ta nekadašnja Južnoafrička Republika, pa priča o ljudskim pravima nikad dosta. A niti (rock) pjesama, naravno.

Smrt Nelsona Mandele dala je jaku medijsku promociju staroj priči, ne samo ovoj u filmu o njemu nego i priči o organizaciji Amnesty International, koja u utorak 10. prosinca slavi 65 godina od Deklaracije o ljudskim pravima UN-a i to promovira s, vidi vraga, rock glazbom. Pa još u renomiranom muzeju u New Yorku?

Vani je rock glazba na cijeni, ultimativna društvena snaga. Kod nas se prvoligaši okupe na glavnom zagrebačkom trgu u akciji ‘protiv’ referenduma, i svi zajedno završimo u mentalnom ‘zatvoru’.

Upravo je Amnesty International godinama bio glavna veza između premijernih rock glazbenika koji su zagovarali ljudska prava i ‘reklamirali’ nepopularno kako bi postalo popularno. To Amnesty International radi i ovih dana, serijom od šest DVD-a sa snimkama turneja koje su organizirali. Volite U2, Springsteena, Radiohead? Hladno pivo, Elemental, TBF, Let3? A volite li i ljudska prava kao oni?

Pojeftinila samo ljudska prava
Ljudska prava danas su na dražbi. Cijene svega rastu ali cijena ljudskih prava je pojeftinila. Kao što vidimo i kod nas, a nismo pravilo nego loš izuzetak, vode se debate o temeljnim ljudskim pravima i nečemu o čemu se ne bi smjelo debatirati, nego bi se trebalo podrazumijevati.

Prostu činjenicu da svi moraju imati ista prava – manjine, većine i sredine – pokušava se relativizirati, protiv bontona i općepriznatih pravila (zakona). Ne dirajte mi ravnicu, ali možete dirati šume, rudna bogatstva i autoceste, a i ljudska prava, to se nekako dozvoljava.

Željezna zavjesa i kameni zid
Logično je da su se rock zvijezde raznih fela godinama stavljale u službu borbe protiv represije, totalitarnih režima i totalitarnih stavova. Bio sam 1988. na koncertu Amnesty International na Nep stadionu u Budimpešti kad su na najvećoj Amnesty turneji do tada zajedno nastupali Bruce Springsteen, Peter Gabriel, Sting, Tracy Chapman i Youssou N’Dour.

Bio sam i dvije godine kasnije u Pragu kad su nakon pada željezne zavjese i kamenog zida The Rolling Stonesi svirali koncert pod nazivom “Tanks are rolling out, Stones are rolling in“, a popodne prije koncerta posjetili Vaclava Havela, još jednog predsjednika friško pristiglog iz zatvora.

Seks & drugs & rock’n’roll i ljudska prava
Čak i tradicionalno apolitični jebivetri Stonesi taj su trenutak iskoristili da se prišlepaju priči o ljudskim pravima, koja su uz onu staru definiciju sex & drugs & rock’n’roll često bila najvažnija baš glazbenicima.

Jer zapravo se radi o vrlo normalnoj, običnoj i svakodnevnoj kategoriji koju ne treba mistificirati; ljudska prava trebaju svima a ne samo njima, u velikim dozama.

Ljudska prava u muzeju
Vratimo se na početak, da vidimo jednostavan primjer kako se i danas promoviraju ljudska prava, ne retorički u dosadnim govorancijama koje nitko ne sluša ni prije ni poslije referenduma, nego praktično i svakodnevno, s rockom kao garnirungom. Tko veli da osim sa životom ljudska prava nemaju veze i s muzejima i s rockom? Možda kod nas, ali ne i u normalnom svijetu. Dok su kod nas ljudska prava često muzealna vrijednost, negdje u svijetu su i u pravom, cijenjenom muzeju.

Znamo kakvi su naši muzeji, elitistički se konstruiraju priče o ‘neuhvatljivoj’ umjetnosti i zabole ih za život i ono što se događa, jer umjetnost im je iznad i mimo života, mada na vrlo životnom državnom i gradskom proračunu.

Zato je zgodna priča da će renomirana MoMA (njujorški muzej suvremene umjetnosti) u utorak imati vrlo jednostavan i vrlo jeftin program; prikazivanje materijala s novog DVD box-seta “The Human Rights Concerts – Released!“, na kojem su sakupljeni nastupi Amnesty International turneja od 1986. do 1998. Program će voditi Martin Lewis, producent serije koji je ovog ljeta potegnuo u Munchen i nosio Springsteenu friško otisnute DVD-e, jer o ljudskim pravima nikad dosta priče.

Ljudska prava s torrenta i YouTube
To se moglo i kod nas napraviti, jeftino je, imamo tehniku u muzejima, a i DVD-i su na tržištu. Ali nas toliko ne zanimaju ljudska prava, a rock još manje. Jebeš to, važno je da smo na budžetu i da nas nitko ne razumije, jer umjetnost i muzeji nisu tu da ih svatko shvati i posjećuje, a pogotovo ne da se rock glazbenike pusti unutra.

Za to vrijeme naši će muzeji zjapiti poluprazni, kao i ljudska prava, jer što znaju New York i MoMA? Mi ljudska prava skidamo s torrenta i YouTubea. Ili o njima debatiramo sa Šimunićem na Maksimirskom stadionu na nogometnoj utakmici, s jednakim žarom kao i kad su tamo došli stari prijatelji Amnesty Internationala U2…