Aljoša Šerić: “Cohen i Cave su mi bliži od Dylana i Springsteena”

2871

Bend Pavel nedavno je izdao novi album “Od prve zvijezde ravno“.

Tim povodom i u povodu skorašnjeg koncerta koji će bend održati 15.
ožujka u Tvornici, popričali smo s njihovim liderom Aljošom Šerićem

Novi album “Od prve zvijezde ravno” je vani. Koliko i gdje se snimao?
Neke pjesme nastale su prije pet godina, a neke par minuta prije ulaska u studio. Snimao sam ga u NLO studiju sa Skansijem i jako sam zadovoljan s njim. Jako smo dobro surađivali, što nije uvijek slučaj s dobrim producentima. Iako rezultat može biti odličan, proces samog snimanja može biti zajeban. Ovaj put je to išlo prilično bezbolno i nas dvoje smo sve to doveli do kraja na najbezbolniji mogući način.

Na albumu je završilo jedanaest pjesama. Koliko je pjesama pritom u selekciji otpalo?
Bilo ih je sigurno dvadesetak. Prvi proces eliminacije bio je kad sam ja preslušavao te demo snimke. I tada se ono što je prošlo moj kritički sud puštalo bližnjima, čije reakcije sam tada ‘checkirao’. I tek tada, i nakon razgovora s producentom, odlučujemo što ćemo snimati. Odlučili smo snimati četrnaest pjesama, od kojih je jedna otpala još za vrijeme snimanja, jer sam u fazi snimanja vokala shvatio da pjesma nije dobra.Je li ti ikad bilo krivo zbog nekih izbačenih pjesama?
Pa nije, jer pjesmu s ovog albuma “Život je fer i sve je predivno” napisao sam još za posljednji album Ramireza. I mi smo je snimili, ali ja nisam dao da izađe jer nisam bio zadovoljan s aranžmanom. Koliko god se uvijek ponavlja ona Lennonova fraza da ako pjesmu možeš odzviždukati to znači da je pjesma dobra. No, to stvarno nije tako, iako ima primjera koji potvrđuju to njegovo pravilo. Dobra melodija je baza, ali je pakiranje – produkcija i aranžmani – zaista važno. Ne volim preveliko prekenjavanje na gitari i sviranje previše tonova u sekundi – pjesma može biti genijalna, ali ako ima solo koji je odvratan…Jednom si spomenuo Gibonnijevo prearanžiranje?
Gibonni je kao prvo odličan autor s izvrsnim tekstovima i melodijama. Jedini mali problem kod njega je što ponekad zna biti aranžmanski prenakrcan, te mi bude žao izvrsne pjesme.Je li tebe bilo strah da ti se to ne dogodi kod pjesme s novog albuma na kojoj si angažirao dječački zbor?
Pa skoro jest! Lako se u studiju zaigrati, i samo trpaš ideje i isprobavaš nove stvari. Ali mislim da smo uspjeli pronaći ravnotežu između svih elemenata. Ovo nije tipičan singer-songwriter album. Ja ovdje preuzimam odgovornost: htio sam gudače i dječji zbor (smijeh).

Na jednoj pjesmi back vokale i udaraljke pjevaju i sviraju Ivan Dečak i njegov brat. Kako je došlo do toga?
U pjesmi “Nedjelja popodne” trebao nam je ‘Dečački zbor’, braća Dečak. I kako Ivan Dečak u životu ne radi ništa osim glazbe (smijeh), pozvali smo njega i njegovog brata. Malo smo se zezali, popili koje pivo i to snimili.

Za artwork posljednjeg albuma bila je zadužena Ana Kolega, a za ovaj album?
Za ovaj album bio je zadužen Dinko Batarelo. On je radio omote i za albume Ramireza. Iako je Ana napravila prekrasne crteže, ja sam htio nešto drugačije.

Muziku podržava

Gonzo je režirao već dva spota za pjesme “Zbog tebe” i “Kalifornija”. Kako je došlo do suradnje s njim?
Gonzo i ja smo se hvatali od kad je Ramirez krenuo, od 2004. U nekoliko navrata nije došlo do suradnje jer mi nismo imali para, a i on je bio prebukiran. Ali sad kad sam snimio ovaj album, budući da s tim čovjekom nisam nikad snimio spot, nisam htio ni s kim drugim snimati! Hvala Bogu da su mu se pjesme svidjele.

A za spot “Sve si gluplji što stariji bivaš” izabran je redatelj Goran Berović.

Da, to je moj prijatelj koji se bavi amaterskom fotografijom. I tako smo na nekim našim večernjim seansama uz alkohol i muziku došli na ideju da radimo spot zajedno. Ja sam jako, jako zadovoljan. Pogodio je osjećaje rezignacije i apatije koji se provlače kroz pjesmu. To je gotovo dosljedno prenio u spot. On je nekima tužan i depresivan, ali meni nije. Kod njega je najbitnija ta apatija i fatalističko razmišljanje o svijetu, kad si pomiren sa svojim životom.

Predstavlja li glavni glumac u spotu tebe u starijim danima?
Nismo išli za tim, ali je tako ispalo. Budući da je ćelav, ima bradu i malo je korpulentniji od mene, to bih lako mogao biti ja za nekih desetak godina. Glumac je naš zajednički prijatelj. I kad sam ga vidio dok je slušao pjesmu, uočio sam da se pronašao u njoj. Sjedio je na fotelji i imao je takav tup izraz dok ju je slušao. I to je cijeli spot.

Kako biraš singlove kojima će se album predstaviti?
Nemam pojma, jer je to užasno zajebana stvar. Ja ih biram tako što nekako odvagnem kvalitetu pjesme i prosudim da u njima postoje određeni elementi koje će glazbeni urednici prepoznati. Ima pjesama koje su meni na albumu draže, ali jednostavno nisu radiofonične i nitko ih neće pustiti. A meni je cilj da se kroz singlove ljudi zainteresiraju za album.

Imaš li modnog stilista?
Nemam. Ali važno je kako netko izgleda, pogotovo ako se taj netko bavi nekakvim vidom kreacije. Možemo raspravljati o mnogim stvarima, ali mislim da nije sporno je li bitno to kako pjevač ili autor izgleda. Naravno da nije važno ako oni sjede u nekakvom sobičku i vani daju samo muziku. Ali mislim da je osobni stil oblačenja jednako važan kao i muzika koju radiš.

Pravnik si po struci. Izjavio si da je “pravo posao, a glazba ljubav“. Mogu li se posao i ljubav tako jednostavno odvojiti?

Mogu. Naravno da pravo nije samo posao, jer da ga ne volim bilo bi mi ga teško raditi dobrih deset godina. Isto tako, da nisam dobio kakav-takav feedback od muzike koju radim, pitanje je bih li i dalje pisao pjesme. Možda bih, ali ne takvim intenzitetom i takvim žarom. Možda bih napravio dvije pjesme u godinu dana, kad mi dođe.

Kritičari pišu da su tvoje pjesme namijenjene više ženskoj publici. I sam sam primijetio da te cure više vole slušati nego dečki.
Ja jesam kao osoba prilično emotivan i više u dodiru sa svojom ženstvenom stranom. I s obzirom da pišem većinom tekstove ljubavne tematike, pretpostavljam da su osobe ženskog spola otvorenije za poslušati takvu glazbu. Ali ja s tim nisam nikad imao problema. Ne možeš birati koga želiš da te sluša, i možeš biti sretan da te itko sluša.

Za ovaj album izjavio si da si bio “inspiriran odnosima među ljudima, onim što se događa između tebe te bivših, potencijalnih i sadašnjih djevojaka“, da te “zanima ljubav, a ne politika“. Mogu li se ljubav i politika u potpunosti odvojiti?
Ja ne bih htio da se ovo shvati pretenciozno, ali s obzirom na situaciju u kojoj jesam i posao koji radim – ja sam materijalno osiguran. I ja jednostavno ne bih mogao pisati o nekakvim socio-ekonomskim problemima koji su najčešće povezani s politikom. I s obzirom na taj moj status, meni je prilično ugodno u životu. Jedini ‘problemi’ koji se meni javljaju jesu problemi ljubavne prirode. Razmišljanja o smislu i besmislu ljudskih odnosa. Da nemam dovoljno novaca za normalan život, pretpostavljam da bih pisao o politici, zato što bi me više smetala. A što se tiče vlasti, mislim da nam je svima jednako tko god bio na tronu.

Misliš li da ipak postoje autori koji pišu pjesme socijalne tematike, a nisu im dorasli?
Naravno da ima, i to onda ispadne prilično djetinjasto. Ali toga ima i u ljubavnoj poetici. Ali problem kod socijalne poetike kod mene je sljedeći: ja uopće ne slušam takve pjesme i one me ne zanimaju. Dylanove, čak i Springsteenove pjesme koje se tiču tih tematika, ne dotiču me i ne ‘rade’ mi ništa. Ja pišem glazbu kakvu bih ja volio slušati. Stoga, iako Dylana i Springsteena izuzetno cijenim kao autore, Cohen i Cave su mi bliži.

Jesi posjetio koji koncert od navedenih izvođača?
Vidio sam Springsteena dva puta, treći put ipak vjerojatno neću ići. Ti koncerti su bili zaista izvantjelesno iskustvo. Ne vjeruješ kad ti ljudi pričaju da je tako jak na koncertu! Ali kad se na tebe prevali val sa Springsteenove pozornice, to je zaista religijsko iskustvo. Bio sam na Cohenu u Zagrebu, i nekim stjecajem okolnosti sam išao sam. I bilo je jako lijepo, ali nije se moglo usporediti sa Springsteenom.

Vidio sam te na koncertu Calexica u Zagrebu prije nekoliko mjeseci. Kako je bilo? Rekao si da će ti sljedeći album možda biti album americane.

Calexico mi je divan bend. Kad ljudi osnivaju bend, dogovore se da bi htjeli zvučati tako i tako, imate neku zajedničku viziju zvuka, a što će konkretno biti kad ja napravim neke nove suvisle demo snimke (smijeh), ne zna se.

Misliš li da bendovi koje si čuo i razni ostali utjecaji uništavaju originalnost?
Inovacija nastaje od imitacije, u bilo kojem vidu umjetnosti, pa i u glazbi. Kad su ljudi Cobainu za “Smells Like Teen Spirit” kazali da je to revolucija, on im je odgovorio da je to isti slijed akorda kao pjesma “Louie, Louie”. Možda su The Beatlesi i ti bendovi šezdesetih bili tu u prednosti, ali samo zato što su bili prvi.

Kako je došlo do toga da Ramirez nastupaju kao predgrupa Hladnom pivu na turneji 2005.?
To je bila zanimljiva situacija. Mi smo se počeli družiti, jer smo svi snimali kod Denykena. Njima je Ramirez bio dobar, i pozvali su nas kao predgrupu. Bilo nam je drago, jer ćemo svirati pred većim brojem ljudi, ali bio nas je i strah, jer će publika biti punkeri!

Ramirez je ‘ženskast’ bend, i moglo bi biti problema. I to se pokazalo istinitim. Bilo je situacija nakon koncerata kad je bilo dobro da smo se sklonili sa strane. Nije bilo samo dovikivanja, već i pljuvanja, ne verbalnog u prenesenom smislu već doslovnog s pljuvačkom. S druge strane, bilo je momenata kad bi pola dvorane pjevalo naše pjesme. To su stvari kojih ću se sjećati čitav život.

Muziku podržava