Aleksandar Žikić: “Milan Mladenović ili Margita Stefanović zaslužuju da se o njima pišu samo profesionalne biografije”

13266

Aleksandar Žikić jedan je od poznatijih i relevantnijih rock kritičara na ovim prostorima.

Objavio je preko tisuću tekstova u većini relevantnih jugoslavenskih i
srpskih listova iz područja rock and rolla i pop kulture kao što su
Đuboks, a dugo je imao kolumnu “Rock and roll sada” za Blic, te je s
grupom S.T.R.A.H. snimio EP “Mesec”.

Žikić je također autor knjiga “Fatalni ringišpil – hronika beogradskog rokenrola” i knjige “Mesto u mećavi” koja je posvećena liku i djelu Milana Mladenovića, alfe i omege Ekatarine Velike. “Mesto u mećavi” oslikava najizražajniji portret jednog rock umjetnika u domaćoj publicistici, i na suptilan način bez patetike tumači okolnosti iz kojih izniče mit o Milanu Mladenoviću.

Povodom drugog izdanja knjige “Mesto o mećavi” i njenoj riječkoj i zagrebačkoj promociji, popričali smo s Aleksandrom Žikićem o EKV-u, Milanu Mladenoviću, rock sceni i rock novinarstvu nekada i sada.

Što vas je nagnalo da napišete knjigu o Mladenoviću i EKV-u?

Pa hvala. Ako je to pitanje, knjiga o Milanu originalno je objavljena 1999. godine od Matice srpske i ovo je drugo izdanje jer je prva naklada bila relativno mala. Knjiga je rasprodana i nikad se više nije pojavila. Ovo je izmijenjeno i dopunjeno izdanje, mada nije puno dopunjavano. Glavna novina u donosu na original je set fotografija autora Nebojše Babića, koji je imao zanimljive i vrijedne fotografije vezane za sam kraj Milanove karijere i neke od posljednjih postava Ekatarine Velike. Ideja da se knjiga napiše nije bila moja nego od ljudi iz Matice srpske i ja sam to prihvatio, ne mogu reći sa zadovoljstvom, jer je povod bio taj što Milan nije s nama, ali sam uložio sve svoje sposobnosti da ta knjiga bude onakva kako sam mislilo i da bude knjiga kakvu Milan zaslužuje.

U knjizi se govori o bendu koji je zapostavljen radi Milanovog rada u EKV-u, a radi se o bendu Limunovo drvo.
..
Pa Limunovo drvo je bend u kome je Milan prvi put zakucao na vrata javnosti. To je prvi bend u kojem je on krenuo s autorskim djelovanjem i taj bend se topio stjecajem okolnosti ali i promjenama u svijetu muzike. Pretvorio se u Šarla Akrobatu koji nije imao nikakve veze s onim što je radilo Limunovo drvo, ili je ta veza bila prilično labava. Došlo je drugo vrijeme i nisu svi članovi Limunovog drveta bili spremni prilagoditi mu se, ali Milan očito jest pa je tako posljednja postava Limunovog drveta, u kojoj je bio i Koja, pretvorena u Šarla Akrobatu.

Također jedno od recentnijih izdanja o EKV-u dolazi od Lidije Nikolić koja je napisala knjigu “Osećanja. O. Sećanja” posvećeno Margiti Stefanović. Mnogi glazbeni novinari nisu bili osobito zadovoljni dotičnom knjigom budući da je prema njima dosta o Margiti pristupljeno senzacionalistički…
Nisam čitao knjigu o kojoj govorite, ali ne gledam sa simpatijama na bilo kakva izdanja koja se bave nečijom privatnošću, pogotovo ne privatnošću ljudi koji su bili značajni za današnju i tadašnju scenu, a koji su moji prijatelji.

Ono što sam pokušao napraviti s knjigom o Milanu bilo je suprotno, a to je da se ni na koji način ne povrjeđuje njegova privatnost. To je profesionalna biografija, a ona počinje onog trenutka kada Milan ulazi u muziku s Limunovim drvetom pa preko Šarla Akrobate, Katarine II. i završava s Ekatarinom Velikom i njegovim projektom Angel Breath s Mitrom Subotićem Subom, poznatijim kao Rex Ilusivii. Dakle mislim da ljudi kao što je Milan ili Margita ne zaslužuju da se o njima pišu bilo kakve biografije osim profesionalne.

Zapravo knjiga “Osećanja. O. Sećanja” izazvala je i burne reakcije jednog člana EKV-a, konkretno bubnjara Firčija, koji je prema autorima tekstova koji su kritički nastupili prema toj knjizi krenuo s vrijeđanjem. Realno, Milan Mladenović se borio protiv takvih ispada.
S tim bih se složio apsolutno. Milan nije bio sklon nikakvom ispraznom senzacionalizmu, zapravo se bavio svojom karijerom na najbolji mogući način, a taj način je podrazumijevao jednu vrstu kreativne nepotkupljivosti koja je vrlo rijetka i na svjetskoj sceni, a na ovdašnjoj gotovo da ne postoji.

Muziku podržava

U Hrvatskoj, a i u Beogradu, nastalo je dosta polemika oko davanja imena ulica po rock glazbenicima. U Zagrebu recimo je bio problem u davanju imena ulici Milan Mladenović jer je jedna naša desno orijentirana politička stranka bila protiv toga. Jednom ste prilikom izjavili da rock and roll nije dio sistema i da priznavanje muzičara od strane predstavnika sistema djeluje isprazno i kao hipokrizija.
Ostajem pri mišljenju da je to jedan od značajnijih odraza hipokrizije društva, jer kad su ljudi među nama onda se njihov talent ne prepoznaje na vrijeme, ne njeguje se i ne omogućuje im se da se normalno bave onim u čemu su najbolji. Ne štite im se autorska prava, ne vodi se računa o tome da iako bez obzira što djeluju van sistema, da su dio tog sistema i da im sistem omogući normalan rad i normalan život, makar ona ista prava koje imaju svi drugi ljudi. Osim toga sistem je dužan raditi na podizanju nivoa zahtjevnosti publike tako da ljudi kao što je Milan imaju s kim komunicirati, umjesto da se spušta nivo do monstruoznih granica i da onemogućava komunikaciju ljudima koji kažu bilo šta ozbiljnije i sadržajnije. Davanje imena ulica, ili platoa ili trgova po osobama kao što je bio Milan Mladenović, mislim da je to krajnje licemjerno i ne gledam na to sa simpatijama.

Postoji dosta pitanja oko priče EKV-a. Jedno od njih je i njihovo povezivanje s drogom, uzmimo za primjer Aleksandra Ilića koji interpretira pjesme EKV-a kao pjesme o drogama. No recimo kad se pogleda i puno veći bendovi, konkretno album “Banana” od The Velvet Undergrounda, ili “Sticky Fingers” od Stonesa prepuni su referenca o drogama. Mnogi glazbenici su o tome pričali bez ikakvog ustručavanja jer je to bio normalan dio kreativnog procesa rock muzičara.
Pa normalno da muzičari svoja iskustva kao i svi drugi umjetnici stavljaju u svoju umjetnost. Što se tiče takvih špekulacija s članovima Ekatarine Velike, ja u tim pričama ne želim sudjelovati i ne znam ništa o tome, a i da znam ne bih o tome govorio. To je stvar njihove privatnosti. Da se to na loš način odražavalo u njihovoj muzici onda bismo to eventualno mogli komentirati, ali to nisam primjetio. Narkotici, opojna sredstva, i sredstva za proširenje svijesti su dio povijesti rock and rolla i to je neosporno, ali su isto tako dio povijesti svijeta i povijesti umjetnosti. Prema tome rock and roll tu nije ništa krivlji niti je izloženiji, samo je možda u rock and rollu ljudima data prilika da se ljudi drugačije izražavaju.

Koliko se o EKV-u može govoriti kao o bendu koji je na kulturan, nematerijalan način pridonio razvoju rock scene u Jugoslaviji, s obzirom da su utjecali na dosta bendova? Recimo bend Van Gogh je priznao doticaje što privatno, što glazbeno s EKV-om.
Ekatarina Velika je opet na čelu s Milanom posjedovala jednu individualnu priču i poetiku i individualan izraz, koji ako se na njega oslanjate zvuči kao da kopirate jer je teško uzimati od njega, ali ne ličiti na njih. Vrlo lijepo ako netko priznaje te utjecaje i da se ne zaklanja iza nečega što nije njegovo, a što se utjecaja Ekatarine tiče, to nije ni blizu koliko mislim da treba biti. Iznenađuje me na prijatan način da ima toliko tribute bendova koji se upravo bave promocijom glazbe Ekatarine. Ima jedan takav bend iz Hrvatske koji se zove Sinhro, a kojeg su s najvećim zadovoljstvom spomenuti ovom prilikom.

Što se tiče tribute bendova, u kolikoj se mjeri može opravdano gledati na tribute ili cover bendove? Promiču li zapravo oni ostavštinu velikih bendova, ili se radi o slabosti bendova da iznjedre autorski materijal?
To je pitanje na mjestu, ali od benda do benda zavisi. Neki ljudi nemaju potrebu da se izražavaju kao autori, ali imaju potrebu da se izražavaju kroz svoj odnos prema nečijem drugom autorskom djelu. Mislim da je to legitimno i potpuno u redu s tim da većina, tj. veliki broj suvremenih bendova ovdje i u svijetu u nekim završnim fazama ili kasnijim fazama karijere počnu da liče na vlastiti tribute bend, i to ponekad ne previše dobar.

Kako gledate na sadašnju rock scenu okvir regije i Beograda, budući da u “Fatalnom ringišpilu” ostavljate suptilan dojam o propasti rock and roll scene nekad?
Nije propao rock and roll, ali sistem propada i sa sobom vuče kulturu. Neminovno je da u današnjoj situaciji imate skrivene rock and roll scene koje žive vrlo aktivno, a nemata prilike viditi ih tj. svjedočiti njihovom proboju u javnost, nikakvom, a kamo li adekvatnom. To me vraća na jedan od citat iz knjige “Mesto u mećavi” koji pripada Goranu Bulatoviću, prvom bubnjaru Partibrejkersa, a taj citat glasi “Na muci se poznaju junaci, a i seljaci“. To odražava situaciju na suvremenoj sceni u Beogradu koji je silom poseljačen grad.

Dalo bi se o tome diskutirati, budući da je u jednu ruku rock scena u Beogradu razvijena, kao i koncertna kultura kod publike iako je to još uvijek sve u nekakvim povojima.
Scena je vrlo živa u Beogradu. Bendovi sviraju i u neudobnim prostorima gdje se svira bez novca. Ne postoji materijalno prednjačenje, čime se bave mnogi bendovi. Ne znam za Hrvatsku i ostatak regije, ali u Srbiji možete s najvećom mjerom slobode baviti se svojoj umjetnošću pod uvjetom da ne očekujete nikakav novac i materijalno. U tom slučaju sloboda je apsolutna, i za tih dvadeset ili pedeset ljudi za koje nastupate možete biti potpuno otvoreni prema njima. Meni je uvijek žao mladih bendova koji ne vide tu mogućnost ako ne zarađuju, da bar pokušaju biti najbolji u onome u čemu su dobri umjesto da se pokušavaju prilagoditi uvjetima nekog nepostojećeg tržišta, a ni ostali nisu u stanju da definiraju uspjeh.

Pisali ste za jedan od najutjecajnijih rock časopisa, Đuboks. Kako gledate na novinarsku scenu koja piše o rock glazbi danas? Postoje li autori čija bi se riječ mogla uzeti striktno ozbiljno ili zbog interneta imamo kvantitetu kritičara s kvalitetom koja je upitna?
U Beogradu je sada oseka ljudi koji se bave ovom temom, jer je potražnja za temom, da se tako izrazim, očigledno u medijima oslabila. Ja sam skoro 15 godina u Blicu imao kolumnu koja se zove “Rock and roll sada”, ali već godinu i pol ne pišem, iako za kolumnu sličnog tipa zapravo u Srbiji niti ne znam. Interes definitivno postoji, ali ljudi u mojoj generaciji i u generaciji časopisa Ritam koji je došao poslije Đuboksa kao relevantna novinarska stvar u Srbiji, pa i Popboks koji je izlazio samo na internetu, poslije toga nije izrasla nova generacija ljudi koji će biti ozbiljno zainteresirani za ono što bismo mogli nazvati rock and roll novinarstvo. Šteta naravno, ali okolnosti diktiraju posljedice.

Slijedi promocija knjige “Mesto u mećavi” za hrvatsku publiku. Na koji način će biti koncipirana i realizirana promocija knjige?
Knjiga još uvijek nije objavljena u Hrvatskoj iako postoji interes hrvatskih izdavača, i nadam se da će se to uskoro dogoditi pa ćemo je ponovno promovirati. Ovo je obavijest hrvatskoj publici, za koju znam da je zainteresirana za temu, da je knjiga na tržištu koje je u blizini i da možemo o tome i razgovarati onako kako smo oduvijek mogli, dakle s pažnjom koju tema zaslužuje i s razumijevanjem koje smo u stanju ponuditi. Knjiga je bila promovirana u Varaždinu i to je bilo za mene ugodno iskustvo i očekujem da će ista iskustva ponoviti u Rijeci 17. prosinca u Palachu i u Zagrebu dan kasnije u Tvornici kulture. Poslije toga ćemo opet stjecajem okolnosti napraviti malu pauzu pa nakon Nove godine u drugoj polovini siječnja planiramo nova gostovanja. Raspoložen sam doći gdje god me pozovu i vrlo rado komuniciram s hrvatskom publikom i to nije ništa novo, kao i s hrvatskim izvođačima.

0 Shares
Muziku podržava