Alec Empire (Atari Teenage Riot): “Naša glazba se voli ili mrzi”

2281

Njemački pioniri digital hardcore žanra nastali su pod neobičnim uvjetima 1992. u još uvijek razdvojenom Berlinu, kojeg je umjesto zida odvajala politika i nesigurna budućnost.

Jedan od osnivača i najvažniji član benda Alec Empire spojio je punk i techno u Atari Teenage Riot koji je od najranijih dana provlačio političke teme kroz svoje pjesme, ali i nastupe. Nemali broj njihovih koncerata završen je u neredima i prosvjedima, bilo protiv NATO-a ili nacista.

Nakon deset godina pauze, Atari Teenage Riot se vratio za nekoliko live-nastupa s novim suradnicima. Povodom njihovog nastupa na Exit festivalu sjeli smo na kratak razgovor s Alecom i CX KiDTRONiK-om, novim MC-em.

Nedavno ste nastupili na Hartera festivalu u Rijeci. Možete li nam reći koje su razlike između nastupanja pred manjim publikama u klubovima i manjim festivalima i velikih festivala poput Exita?
Alec Empire: Mislim da nije toliko različito, naravno u klubovima se uglavnom svira vlastitoj publici, dok na većim festivalima tražimo tu konfrontaciju s ljudima koji ne znaju za nas, kako će reagirati na našu energiju. Naša glazba se baš ne sluša u pozadini i uglavnom se voli ili mrzi, zbog čega nam se sviđa taj odnos koji se na kraju može dogoditi bilo gdje

Događalo se da su se ljudi na našim klupskim nastupima negodovali jer su očekivali da će ih netko zabaviti – mi to ne radimo. Imamo jaku političku poruku i želimo natjerati ljude na razmišljanje, a znamo da ljudi to vole raditi kada izlaze na tulume (smijeh). To može stvoriti konflikt za koji ja mislim da je dobar i potreban.

Muziku podržava

Mislite li da je pošteno što se remiksovi i sempliranje u glazbi uzimaju kao manje ozbiljni i s manje poštovanja od originalne glazbe na standardnim instrumentima?
Alec: Ti ljudi žive u gridu.
CX KiDTRONiK: Moraju osloboditi um od standardnog načina razmišljanja i shvatiti da postoje nove tehnologije, nova glazba i način stvaranja i moraju slušati više stvari, a ne samo Waylon Jenningsa (popularni američki country pjevač, sada već pokojni simbol dosadnog mainstreama, op.a.). Moraju izaći i iskusiti život.

Alec: Ljudi moraju shvatiti da je važna osobnost, osoba koja izvodi. Većina glazbenika koristi ‘prave’ instrumente, a synthesizer i ritam-mašina su također pravi instrumenti. Ako netko kaže bubnjevi, bas-gitara, klavir, ja se pitam zar nisu i oni preprogramirani? Većina tih bendova radi istu stvar, ponavljaju istu formulu koja je izmišljena već davno, ponavljanje istog ritma kojeg je netko već ranije stvorio. Za mene je bitna strast, kreativna ideja. Vještina nije zanimljiva stvar, to je recimo 30%… Svatko može sada svirati materijal Jimi Hendrixa, no on se toga prvi sjetio i u tom trenutku u vremenu to je vještina.

Kreativnost je važna, ono što se napravi s materijalom, a elektroničko ili ne, to nije bitno. Sempliranje je uvijek bilo oko promjene zvuka, uvijek smo htjeli izrezati dijelove i napraviti kolaž i to je oblik umjetnosti sam po sebi.

Znam da ima ljudi koji uzmu jedan ‘beat’ i samo ga ponavljaju, to nije baš kreativno, no opet, ljudi vole Jay-Z-a i glazbu poput te, zar ne? (smijeh). Ali ipak je možda hip-hop više o stihovima, a ne stavljaju beatova na te stihove. Na kraju je ipak pogrešno kritizirati nešto kreativno, važno je samo sviđa li mi se ili ne. Bilo da netko svira jednostavan rock’n’roll koji te pomakne i sviđa ti se, ili klasična glazba, netko svira klavir kao Beethoven i sviđa ti se i to je važno. Većina ljudi koji će reći da nešto nije glazba ju niti ne razumije, ako ih pitate koja je nota odsvirana samo će tamo stajati s pivom i suditi nešto što ne znaju.

CX KiDTRONiK: Jedna prednost kod sempliranja što mi se stvarno sviđa je kod live-nastupa poput ovih gdje svaka pjesma zvuči drugačije. Ne želim vrijeđati bendove koji sviraju tradicionalne instrumente, no na live-nastupu sve pjesme imaju isti zvuk. Sempliranje u elektroničkoj glazbi ima prednost na live-nastupima. Da je zvuk uvijek jednak, brzo bih zaspao.

Na glazbu koju stvarate je utjecao svijet u kojem živite, mislite li da svijet danas ima dovoljno za vas kao inspiraciju? Pruža li istu inspiraciju kao što je vama nesiguran svijet ranih ’90-ih?
Alec: Toliko se toga događa, ne bih znao gdje početi! Onda smo kritizirali globalizaciju, no danas smo na sljedećem nivou, cijela nova situacija o kojoj bi mogli pisati pjesme. Religija je zanimljiva, mislim da ju nismo dovoljno pokrili u našim pjesmama, no mislim da stvara najveće konflikte danas, onda okoliš, toliko tema… Kada se jedna stvar poboljša, druga odmah počinje.

No ono što ja uvijek nađem kao inspiraciju su ljudi i ono što rade oko toga. Kada vidim ljude kako, recimo, prosvjeduju i pokušavaju napraviti promjenu u svijetu, to me vodi. Ono što moja generacija često pita svoje djedove, moj je recimo poginuo u koncentracijskom logoru u Trećem Reichu, no pitaju ih “Zašto niste zaustavili Adolfa Hitlera, zašto ste samo stajali sa strane?”. I sada se uvijek pitam, prije nego sudim druge, bi li ja ustao protiv takvog sustava koji je istinski zao?

0 Shares
Muziku podržava