Zvjezdan Ružić Sextet: Zvjezdan među matematikom

Daroviti jazz pijanist Zvjezdan Ružić široj je publici možda najpoznatiji kao član pratećeg sastava Massima Savića. Unatoč tome što je prisutan u pop-muzici, njegova su nagnuća u jazzu, žanru u kojem se osjeća kao riba u vodi.

Sa svojim sekstetom prije dvije je godine snimio svoj prvijenac “The Nightingale Cabaret”, a za sezonu jesen-zima 2017/2018. pripremio je kolekciju šest poduljih instrumentala pod nazivom “Elfin Farewell“. Bugarska vokalistica Neli Andreeva gostuje skupa sa svojim zborom. U Ružićevom sekstetu svira i Vojkan Jocić kojeg poznaju slušatelji sastava Chui.

Ružić ne bježi od polifonih struktura i muzičkih dijaloga te ‘nepravilnih’ ritmova, no u svemu tome Ružiću nije problem naći svoj glas i svoju ideju, što je objašnjeno u šarmantnom tekstu na ovitku CD-a. Glazbeno, album počiva na dva stupa – prvi su Ružićeve klavijature, a drugi limeni puhači sastavljeni od Jocića na sopran saksofonu, Tomaža Gajšta na trubi i Lenarta Krečiča na tenor saksofonu. Ove melodijske slike povezuje ritam sekcija sastavljena od bubnjara Adriana Bernobića i basista Luke Veselinovića.

Ružića je, čini se, dojmio makedonski i bugarski melos čiju je neobuzdanost majstorski ‘pripitomio’. Album završava s “Farewell Waltz”, možda najintrospektivnijom kompozicijom na albumu koja će svojim suzdržanim uvodom možda podsjetiti na “Sketches of Spain” Milesa Davisa, a onda s uključivanjem udaraljki i basa će ‘prebaciti’ na lokalni teren balkanskih tužaljki i dodati malo otrovne atmosfere velegrada i njegove prenapučenosti svakakvih podražaja. Inspiraciju za kompoziciju Ružić je našao u krahu ljubavnih veza, pri čemu nalazi balans i u raspojasanom i u suzdržanom. Ružić se na ovom albumu ne prikazuje kao mračnjak, nego kao empatičan umjetnik spreman upijati utjecaje svoje okoline, kojeg podjednako vesele sretni momenti i rastužuju žalosni dijelovi života.

“Elfin Farewell” je kolekcija kompleksnijih kompozicija koju je teško slušati na pola uha iz razloga što one nude mnogo više. To nije pozadinska muzika, buka koju je lako ignorirati, već matematički precizno obrađen set kompozicija kod kojih je točno predviđeno gdje počinju i kako završavaju. Ovaj album je stoga dobar kontraargument za sve koji misle kako je jazz muzika u kojoj svatko svira ono što želi unutar svake muzike.