Zvijezde televizije iz predgrađa

U silnoj poplavi novih rock bendova kojima smo svakodnevno bombardirani putem radio i TV valova, postaje sve teže razlučiti radi li se o nekom koji je vrijedan nečije pažnje ili je riječ o samo još jednom u nizu onih koji se žele proslaviti rifovima koje smo već odavno čuli…

Franz Ferdinand su, igrom slučaja, imali sreće biti među prvima od takvih koji su se nametnuli svojim novo-starim pristupom glazbi. Nije riječ samo o sreći, naravno – odlično sviraju, imaju dobro izgrađeni image i još štošta, a razlog zašto ih spominjem u ovoj recenziji je taj što su svi slični bendovi koji su se pojavili na sceni nakon njih unaprijed osuđeni da budu s njima uspoređivani, pa tako i Hard-Fi.

Primjetila sam da su u medijima dosta hvaljeni, čak i nazivani najboljim rock-izdanjem godine i slično, i s tim se nikako ne bih složila. Moja pretpostavka je da su takve kritike uputili oni koji si nisu dali truda poslušati album čak niti do pola, a kamoli dva-tri puta. Naime, uvodna “Cash Machine” na prvu zvuči slušljivo, čak sam razmišljala o rečenicama tipa “konačno dobar novi rock” ili takvo što, no kako su pjesme odmicale dalje, sa njima su odmicale i takve impresije.

Da je riječ o dečkima iz predgrađa iz kojeg se (ni fizički ni mentalno) nikad nisu odmaknuli, jasno je i iz tematika njihovih pjesama. Bankomat koji je progutao karticu, radni vikend (rad na crno, dakako) koji su jedva dočekali, borba za spajanje kraja s krajem, strah od toga da bi mogli završiti u zatvoru, i to sve kroz jedan (da ga pristojno nazovem) jednostavan lirički pristup…ma dajte! Svi ti ‘stihovi’ ugurani su u melodije koje besramno posuđuju od svakog ponešto – njihov “Take Me Out” zove se “Hard To Beat“, duh Donne Summer visi nad “Living For The Weekend“, Madnessi prožimlju “Gotta Reason“, a segmenti “Better Do Better” sadrže zvukove i ritam specifične za reggae.

Još jedna stvar koja mi ama baš ni po čemu ne spada na ovaj album je “Move On Now” – cendravi pjesmuljak svoj nastanak zasigurno duguje Oasisu… Zahvaljujući nesposobnosti Hard-Fi-a da odluče kakvu zapravo glazbu žele svirati, čitav album zvuči prije kao kompilacija nekoliko mladih britanskih bendova nego kao cjelina koju netko prezentira kao svoj uradak.

Da ne mislite da je čitav album loš – nije, ima pjesama koje su savim korektno odrađene, ali tih par nažalost nije dovoljno da doguraju barem do trojke…