Zreli album mudrog ‘highwaymana’

Novi, petnaesti studijski album Kris Kristoffersona “Closer To The Bone” donosi dvanaest novih pjesama, a odlikuje ga intimna atmosfera, minimalistička akustična pozadina te životna mudrost ovog country odmetnika koji još uvijek ima mnogo toga za kazati.

Iako je davne 1981. snimio album “To The Bone”, na novom izdanju sličnog nazivlja “Closer To The Bone” Kristofferson je jednostavno bliže; bliže životnoj mudrosti, bliže smirenosti u okrilju obitelji, pomiren s odlaskom najbližih i u posjedu najvažnijeg znanja u glazbenom svijetu – znanja kako ispričati priču. “Closer To The Bone” se može podijeliti na nekoliko dijelova.

Na novom albumu se nalaze pjesme prepune životne mudrosti (poput naslovne “Closer To The Bone” i prekrasne “The Wonder“); na njemu se nalaze pjesme Kristoffersonu nezaobilazne ljubavne tematike (“Tell Me One More Time“…).

Uspješno baratanje ljubavnom tematikom ovog 73-godišnjeg kauboja posebno dolazi do izražaja u “Holy Woman“; pridavanje epiteta ‘holy’ kojim dodatno uzdiže ženu ne iznenađuje jer ipak dolazi od ovog glazbenika/glumca koji je svojevremeno izjavio: “Ako je bog stvorio nešto bolje od žene, to je zasigurno zadržao za sebe”.

Treća vrsta pjesama su pjesme u kojima se obraća nekom; u prekrasnoj “From Here To Forever” obraća se svojoj djeci, “Sister Sinead” posvetio je kolegici Sinead O’Connor a “Good Morning John” posvećena je osobi koja je neizmjerno utjecala na cjelokupan ‘highwaymanov’ život – Johnnyu Cashu.

Četvrta vrsta se teško može nazvati novom pjesmom, jer je to prva cjelovita pjesma koju je ovaj umjetnik napisao sa svega jedanaest godina. Koliko god površna i prizemna poezija je ovdje u pitanju, već se može prepoznati iskra potencijala te jedna od najvećih Kristoffersonovih sposobnosti koju će kasnije usavršiti do savršenstva – uvijek uspješno izvedena igra riječi.

Danas, 62 godine poslije, slušamo jednog drugog Kristoffersona. Kristoffersona koji je ambijent zadimljenih kaubojskih salona s kraja grada gdje je piva jeftina a žene lake zamijenio ugodnošću i toplinom vlastitog doma u kojem se okružio sebi najbližima. Slušamo Kristoffersona koji je ambijent jahanja nemilosrdnim glazbenim prerijama na kojima su ga – u potrazi za uspjehom – šibali oštri vjetrovi nesigurnosti, zamijenio ugodnošću svoje stolice za ljuljanje u kojoj promišlja o situaciji u svijetu, o onima kojih više nema, ali i o onima koji će ga naslijediti. I sve to uz nekoliko akorda akustične gitare i neke stare suradnike (poput Don Wasa, Jim Keltnera, Rami Jaffeea…) kanalizira u uradak nazvan “Closer To The Bone”.

Novi album kao da je nastavak prethodnog “This Old Road”; što po senzibilitetu, produkciji, glasovnoj izvedbi, cjelokupnom glazbenom pristupu koji je ‘ogoljen do kosti’ tj. ‘closer to the bone’.

Album nije konvencionalan, ne funkcionira na prvo slušanje, ali je topao, intiman i izuzetno osoban.

Jedina stvar koja ‘plaši’ je sličnost s finalnim ‘american’ ciklusom Johnnya Casha, koji je u suradnji s Rick Rubinom pred sam kraj svoje karijere također ogolio zvuk do srži (upravo kako to Kristofferson baš sad čini) te time napravio najbolje albume karijere, ali se ujedno i oprostio sa svima te napustio ovaj svijet.

No, ako je Kristofferson i odlučio prihvatiti oproštajnu, ‘akustičnu’ formu ‘čovjeka u crnom’ kojeg je oduvijek smatrao ‘većim od života’, fanovi se ne trebaju brinuti; Johnny Cash je snimio pet takvih albuma, a Kristofferson tek dva. Stoga, Kris, nazad na posao!