Zoo-rock bend ne smije biti tako smiren

Big Strip Gorila postoje već pet godina, odsvirali su pregršt koncerata, pa je logično bilo da konačno i objave album prvijenac.

Ako ih dosad niste upoznali, evo par crtica o njima. Dečki sviraju ‘zoo-rock’, tako barem oni karakteriziraju svoj tipičan indie rock zvuk, iza sebe imaju nekoliko singlova, svirali su po mnogim festivalima i kao predgrupe mnogim inozemnim izvođačima, a u posljednje vrijeme ih je krenulo i s top listama jer je “Bez treme” zavladala na nekima od njih.Ono što se na tim singlovima jasno vidjelo, to je na albumu dobilo i potvrdu, Big Strip Gorila nisu bend za velike stvari, barem ne ovakvom svirkom koja najviše teži biti prosječna, kao da im nedostaju muda da malo ozbiljnije zagrizu i pruže nešto dojmljivije od poluradiofoničnih pjesama kojima je najveći uzor zvuk kojeg danas proizvodi Vatra.“Moment” je skup poprilično plastičnih pjesama koje se ni po čemu ne ističu od mora sličnih pjesama koje se svakodnevno objavljuju. Sve pjesme su više-manje neke mid-tempo pjesme koje kao da su napravljene s pola gasa i nimalo emocija. Kako drugačije reći kad u finalnoj pjesmi “Portret budala” jedan od ključnih stihova albuma “Hej, haj, odjebi!” izgovaraju toliko mlako da ih oni kojima je namjenjeno ne mogu prihvatiti na način na koji bi trebali.Možda upravo taj dojam kojeg vokal pruža jest i najveći problem benda jer njegova neizražajnost često biva najveća mana benda. Tako vjerujem da uz dojmljivijeg pjevača, uvodna “Sudar s istinom” bi dobila efektniju verziju, a ne bi ni škodilo da je sama produkcija začinjena nešto garažnijim prizvukom. Ovako smo dobili jedno poprilično sterilno otvaranje albuma, ali kako je to zaštitni znak benda, jasno je što se dobiva i na ostatku “Momenta”.

“Bez treme” je iskoračila par desetljeća unatrag, u nikad prežaljeni Novi val. S njome su uspjeli dočarati to vrijeme i kroz zarazni refren stigli do šire publike jer je pjesma osvojila vrh MTV-eve top ljestvice. Kad pomisliš da bi album i mogao krenuti u dobrom smjeru, uslijedi “Sve si bliže” koja ima dosadnjikav ritam koji spada u rang onog što danas rade RHCP, totalno dosadno i neinovativno, ponajprije neinspirativno.

Središnjica albuma je samo za najizdržljivije fanove jer ostali će stiskati na sljedeću pjesmu u nadi da pronađu nešto zanimljivo. Počevši od “Srce” kojoj nepresušno nedostaje sirove energije (a najenergičnija pjesma na albumu je!), dolazi niz pjesama koji se po ničemu ne ističu, pa ispada da album ima pregršt ‘fillera’, a gotovo ništa ‘killera’.

Na primjer, “Što sada kada smo zaspali” je sanjivi indie pop komad kakvih na današnjoj sceni ima na pretek. Za razliku od mnogih njihovih suvremenika na lokalnoj sceni (The Orange Strips, Svemirko, Orvel…), Big Strip Gorila ovaj dio ‘sanjivi’ uzima doslovno i svojom izvedbom maksimalno uspava slušatelja.

Ponekad, kad čujem ovakve debi albume, se zapitam kako se to uspijeva dogoditi mladim bendovima, da već na svojem prvom albumu zvuče toliko istrošeno i nezanimljivo. Prije debi albuma mnogi sviraju hrpetinu koncerata, imaju gomilu pjesama od kojih biraju najbolje, pa bi više-manje na albumu to trebalo biti ‘to’, ali ipak se to kod mnogih ne dogodi.

U slučaju Big Strip Gorile mi je situacija potpuno jasna jer sam ih gledao mnogo puta uživo i nikad me nisu uspjeli ‘dotaknuti’ jer i na stageu djeluju vrlo smireno, plastično i bez nekih pretjeranih emocija, kao da je sve to neka gluma, a ne neki rock bend, pa makar i zoo-rock bend…