Zlo nije zaspalo

    888

    Watain

    The Wild Hunt

    Datum izdanja: 19.08.2013.

    Izdavač: Century Media

    Žanr: Black Metal, Eksperimental

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Night Vision
    2. De Profundis
    3. Black Flames March
    4. All That May Bleed
    5. The Child Must Die
    6. They Rode On
    7. Sleepless Evil
    8. The Wild Hunt
    9. Outlaw
    10. Ignem Veni Mittere
    11. Holocaust Dawn

    Švedski sastav Watain mnogi fanovi doživljavaju gotovo pa kao jednu od posljednjih nada za opstanak podavno posrnulog black metala.

    Odnosno, njegove izvorne inačice, koju je većina živućih sljedbenika dosta davno napustila. Tako je ovaj bend najednom praktički iskočio iz ‘drugog’ reda i kao da je postao posljednji bastion glazbe čiji je klimaks iza nas već više od petnaest godina. Krajnje opasan izgled, agresivni nastupi dekorirani životinjskom krvlju i lešinama, te zlokoban outfit, nešto čega danas ima sve manje i manje, razlozi su što je Watain sve više postajao ‘in’. Čak i više nego je to bio slučaj u vremenima kada je objavljivao svoja najbolja izdanja kao što je “Casus Luciferi”.

    S druge strane, treba uvažavati i činjenicu da black ima dosta novopristiglih obožavatelja koji su u istraživanju scene svoje favorite pronašli upravo u Watainu, kao jednom od značajnijih imena ‘post-pionirskog’ BM perioda. Ovim teorijama svakako treba pridodati gotovo pa kronični nedostatak black metal albuma s prapovijesnim idejama, pa se ispostavlja da itekako ima logike u neizvjesnosti oko dočekivanja “The Wild Hunt”, petog Watainovog studijskog albuma. Iako, poslije “Lawless Darkness”, koji je godinu nakon izlaska, 2011., pobijedio u kategoriji za najbolji hard rock album na dodjeli švedskih glazbenih nagrada, samo su najveći optimisti mogli očekivati Watainov povratak korijenima.Ispravnije i objektivnije bilo je razmišljati da će se dogoditi nekakav njegov logičan nasljednik, kako je u biti i ispalo. Tada bi sve što se sada dogodilo, neke daleko manje ‘boljelo’. Nedvojbeno je, ako su do sada mislili da nisu, ‘true’ blackeri nakon ovog albuma mogu biti sigurni da su ‘izgubili’ još jedan bend. Naravno, u kontekstu očekivanja nečeg nalik većini izdanja iz devedesetih, no u varijanti prihvaćanja puta kojim je Watain krenuo, “The Wild Hunt” može biti sve, samo razočarenje – ne. Bend je nastavio istraživati i eksperimentiravati u smjerovima drugih glazbenih stilova, pritom ne zaboravivši svoju izvornu baštinu, što će mu dio njegove publike vrlo vjerojatno znati honorirati.

    Preciznije, “The Wild Hunt” je grub, monstruozan, apokaliptično tmuran album nedvojbeno baziran na black metalu, sa sirovim, izraženo spuštenim gitarskim riffovima, brzim bubnjevima, blastbeatovima, scream pjevanjima, jezivim klavijaturama i kombinacijom srednjih i furiozno brzih ritmičkih vrijednosti. Pogotovo se nešto tako može reći za prvu trećinu albuma, koja je puno ekstremnija, s apsolutnom dominacijom spomenutih black metal elemenata, u kojima nalazimo i režećih growlova, ali i nešto čiščih, istina surovih pjevanja, štogod mekših gitara, pravilnijih ritmičkih bubnjanja, te solidan promjer melodija.

    Muziku podržava

    Ostatak albuma je eksperimentalniji i stilski kombinatorniji, oslonjen na progresivne konstrukcije s kompleksnijim strukturama kompozicija i kao da se nadovezuje na ono za što u početnim pjesmama ima ozbiljnih naznaka. A to su cathchy ritmovi uz puno veći utjecaj melodičnosti, još više atmosferske kaotičnosti s pojačanom psihodeličnošću, tvrdi i tromi doomerski ritmovi, valjajuće-hrapavi thrasherski i zaglađeniji heavy/power utjecaji, te veći naglasak na epsku ostavštinu Bathorya. Individualno, jači je utjecaj (tmurnog) clean pjevanja, produbljenih baseva, viših gitarskih tonova u riffovima, zavidan omjer solaža, melankoličnih akustika prije svega, te nešto piana i orkestralija.

    Subžanrovski gledano, black je u najvećem dijelu albuma kombiniran s heavy, thrash, death, doom i progressive metalom, a iznenađenje su neke pjesme sporih ritmova, koje sadrže puno melodija i izgrađene su prema normativima tradicionalnih rockerskih struktura. Ono što nedostaje je viši stupanj dinamičnosti ili bolje rečeno njezin kontinuitet, jer album na momente zna djelovati dosadno, s tipičnim recikliranjem thrash riffova i black metal ‘trademarkova’, a tome je dobrim dijelom pridonijela tek pristojna, ali sterilna i poprilično nezainteresirana produkcija.

    Početak albuma za blackere je obećavajući, uz kataklizmični intro “Night Vision“, sirovu blackeriju “De Profundis” s prijetećim tam-tam i energičnim thrasherskim bubnjanjem uz dinamične prijelaze, te sporija “Black Flames March” s nešto više melodija, ali i pljuštajućih beatova, plus dramatičarske orkestralije i naracije. U kategoriju blacku najnaklonjenijih pjesama spada i “Sleplees Evil“, najmračnija i najbrža, s interludijem satkanim od piana, ponešto tromosti u ritmovima, ali i deathu naklonjenim vokalima i thrashu gitarama. “The Child Must Die” je svakako jedna od neobičnijih pjesama, s klasičnim, brzim i melodičnim poweraškim početkom, koji se spušta u niže ritmove uz napete bas i gitarske solaže, blastbeatove i novo ubrzanje pred kraj.

    Ipak, totalno iznenađenje krije se iza naslova “They Rode On“, skoro devet minuta duge psihodelic/doom/dark balade koja poprilično podsjeća na Nick Caveov opus, te “The Last Hunt“, teške progressive rock/doom metal pjesme s mračnim i dubokim clean vokalima suprotstavljenim povremenim screamovima, metodičnim heavy ritmikama, finim solažama, epskim zborom i totalno neočekivanim flamencom u finalnom dijelu. “Outlaw” je pjesma s gotičarskim uvodnim dijelom, uz bubnjarsko ubrzanje i posirovljene gitare i nadogradnju bijesnim screamovima, heavy/thrash riffovima i proklizavajućim solažama, a akustike su uvod u lijepi, heavyu naklonjeni instrumental “Ignem Veni Mittere” s izraženo kaotičnim završetkom. “Holocaust Dawn” u brzom početku priziva blackerske duhove s otvarajućeg dijela albuma, a s korijenitim izmjenama ritmova, scream i clean pjevanja, mračnih ambijentalnih akustika, gitarskom univerzalnošću, mini-orkestralijama i poprilično kaotičnom koncepcijom koja uključuje segment s harmonikom i ritmovima valcera, čini se najkomplesnijom pjesmom na albumu.

    Albumu kojem ne nedostaje raznovrsnosti, tenzija i frustracija, jer osim 2-3 koncepcijski slične, ostale se pjesme u velikom dijelu razlikuju jedna od druge. No zbog njihove glazbene forme ne treba biti genijalac i pretpostaviti da se fanovima blacka nikako neće dopasti, iako su od tog subžanra najviše satkane, pa će se pristaše ovog benda nastaviti dijeliti na ‘pre’ i ‘post’ “Casus Luciferi” frakcije. Također, jasno je da se Watain ovim albumom želi što više približiti široj metal publici, no isto tako, ne treba zanemariti da se s druge strane radi o prirodnoj progresiji sudeći prema zadnjim izdanjima, eksperimentiranje s novim zvukovima i stilovima u kojem nisu u potpunosti napušteni korijeni.

    A na fanovima je da tako nešto ili prihvate ili s gnušanjem odbace. S time da bi ovo drugo ipak bila puno veća pogreška.

    0 Shares
    Muziku podržava