Zlo koje si ljudi čine

    1904

    Iced Earth

    Plagues of Babylon

    Datum izdanja: 06.01.2014.

    Izdavač: Century Media

    Žanr: Heavy Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Plagues Of Babylon
    2. Democide
    3. The Culling
    4. Among The Living Dead
    5. Resistance
    6. The End?
    7. If I Could See You
    8. Cthulhu
    9. Peacemaker
    10. Parasite
    11. Spirit Of The Times
    12. Highwayman

    Malo je koji bend u svojoj karijeri imao toliko ‘drugih albuma’ poput Iced Eartha.

    Najprije je to bio ‘pravi’ drugi album, “Night of The Stormrider”
    (1991.), usput, rađen s drugim pjevačem, Johnom Greelyem, pa je onda na
    red došao “The Dark Saga” (1996.), drugi album s trećim pjevačem Mattom
    Barlowom.

    To ni blizu nije bio kraj, jer stiže i još jedan drugi album, sada sa četvrtim pjevačem, “Framing Armageddon: Something Wicked Part 1” (2007.) i Tim Ripper Owens, a u konačnici i “Plagues of Babylon“, drugo studijsko izdanje sa Stuom Blockom. I svi su oni, zbog spomenutih i još nekih usputnih okolnosti, a najviše zbog činjenice da su djela vjerojatno najvećeg metal benda koji je svoj prvi album snimio nakon osamdesetih, imali svekoliki i sveopći poseban tretman.Ponajviše ipak iz razloga jer je debitantski album “Iced Earth” (1990.) uistinu odlično djelo, koje je otvorilo novu stranicu heavy metalne enciklopedije, pogotovo one američke, i pokazalo da Tampa i Florida nisu isključivo rezervirani za death. Koliko god da je sigurno kako svi ti albumi imaju svoj ‘štih’, vlastiti identitet, tako je i neupitno da svaki od njih ima posebnosti i kao takav svoje vjerne obožavatelje. No za vjerovati je da nema dvojbe koji od ‘drugih albuma’ ima najviše pobornika i koji bi kod onih koji vole Iced Earth bio najokičeniji lovorikama kada bi se morao raditi takva vrsta izbora. Nakon izleta u prošlost, vraćamo se u sadašnjost, a tema je “Plagues Of Babylon”, album koji je u 2014. prvi podignuo metalnu prašinu i izazvao veliki interes u širem teškometalnom puku.Sukladno tradiciji, i ovaj donosi neka nova imena, pa su tako u odnosu na “Dystopia“, basistu Freddiea Vidalesa i bubnjara Brenta Smedleya zamijenili Luke Appleton i Raphael Saini, kojeg pak je nakon završetka snimanja albuma zamijenio Jon Dette. Tako se ukupan broj članova benda popeo na tridesetak, no usprkos tome, Jon Schaffer je uspijevao i uspijeva održati i zadržati stil, sound i formu, koji Iced Earth odvajaju od ostalih bendova. Iako, i nakon ovog albuma nameće se razmišljanje kako je “Horror Show” (2001.) zadnje veliko djelo kojeg je napravio, s tek pokojim bljeskom u godinama nakon njega.

    Da se ne vraćamo previše unatrag, recimo da se “Plagues of Babylon” čini konkretnijim i potpunijim albumom od prošlog “Dystopia“, s nekim koncepcijskim sličnostima koje upućuju na spomenuti “Horror Show”. K tome, zahvaljujući prije svega svom prvom, konceptualnom dijelu, sveobuhvatno je mračniji, epičniji, teatralniji, napetiji, jezovitiji, suroviji, u konačnici kompozicijski rasprostranjeniji, progresivnijih zamisli od prethodnika, sa slušateljskog aspekta zahtjevniji, samim tim bi trebao biti i zanimljiviji za konzumaciju.

    Muziku podržava

    A taj prvi dio, odnosno šest pjesama, nastavak je “Something Wicked” sage, koja usprkos nekim najavama da hoće, očito neće tako lako završiti, a referira se na stvarno stanje u svijetu, u kojem čovječanstvo prijeti samom sebi. Album oslikava strašnu sliku čovječanstva koje podliježe raznih ‘bolestima’ kojima je kontaminira vladajuća klasa kako bi obuzdala mase i ta manjina imala potpunu vlast nad planetom i svim njenim resursima. Kuga uzima živote, izjeda duše, pretvara ih u demonska bića-zombije, koji uništavaju ono malo što je ostalo od čovječanstva poput zaraze šireći svoju podlost. Otud Eliranu Kantoru i ideja za cover, kojeg bi, izuzmemo li dominantni Setov lik, mirne duše mogli povezati s albumima, recimo, Cannibal Corpsea, puno prije nego s Iced Earth. Kome ne odgovara ova, atmosferično sablasnija, horrorskija i slušalački teža, nešto pompoznija polovica s ‘proždrljivijim’ soundom, polu-progresivnim strukturama, melankoličnijim interludijima i nešto zajedljivijim instrumentalizacijama, može se orijentirati na drugi dio albuma, koji djeluje vedrije, s više melodija, memorabilnijih refrena, himničnih dijelova, baladnih ritmova i općenito lakše ‘probavljivog’ sounda. Iako i u njemu ima više ozbiljnosti i sumornosti, no raspuštenosti i vedrine.

    Sukob straha i mrklog mraka s prigušenim, posivljenim svjetlom i zrakama optimizma, pozitivna je karakteristika albuma, samim tim jer i unutar ‘sukobljenih’ dijelova albuma ima formacijskih odstupanja, dovoljnih količina različitosti, koje unose potrebnu dozu kontrasata, što skoro u potpunosti otklanja mogućnost prevelikog obima iteracija. Iako, uopće ne treba sumnjati da će takva podvojenost i očigledna koncepcijska oprečnost nekima, bilo da favoriziraju prvi ili drugi dio, ozbiljno zasmetati. Ta kontrastnost, podijeljenost trackova na dvije, praktički zasebne cjeline (iako ne u potpunosti), bila bi i najznačajnija karakteristika albuma gledano u širem formatu. No da se otklone neke dvojbe, treba reći da u prvom, mračnijem i dramatičnijem dijelu nalazimo nešto opuštenijih dijelova, nosećih refrena, pamtljivih melodija, čišćih vokalnih i gitarskih linija, a u drugom napetih, jezovitih i oholih elemenata, što znači da i jedan od drugog nisu baš tako puno odvojeni, da nisu baš sve razlike nepremostive, ali niti sličnosti preočite.

    Od individualnih segmenata treba spomenuti da su Stuovi vokali agresivniji, strasniji, skoro pa zlobni, gladni pjevanja, nekako atraktivniji nego na prošlom albumu. S druge strane, katkad pokazuju dosta emocija, u narativnim dijelovima dodatno podvlače element teatralnosti i stječe se dojam kao da pjeva s više ovlasti, kao da se u potpunosti izvlači iz Mattove sjene i pokazuje da ni u kom slučaju nije njegov klon. Iako im se stil pjevanja i nijanse/boja glasa i dalje podudaraju, poglavito u baladnim dijelovima, no to je nešto što je prirodno i što se ne može, a niti ne treba mijenjati.

    Gitarski rad je nešto što je ‘trademark’ benda, kao i uvijek inteligentan je, uslojen, nudi široku paletu žičanih zvukova, od grubih, silovitih, poput žileta britkih i vatre vrućih, energetskih riffičnih udara, preko blažih melodijskih ritmika, sve do iznenađujuće ugodnih, živopisnih i emotivnih epskih heavy solaža. Bas linije odlikuju se izrazitom dubinom, nepredvidljivošću i gotovo savršenom preciznošću, a zvuk bubnjeva, u kojima nema previše egzibicionizma i sve je unutar heavy/power normativa, čas djeluje dosta svježe i resko, a čas bude deeply, osjetno tmurniji. Ono čega se u odnosu na prijašnje albume praktički odreklo su orkestralni dijelovi, zborska izbočenost je također dobrim dijelom detronizirana, no zato je ostao značajan udio pratećih pjevanja, ali u bitno decentnijoj formi.

    Plagues of Babylon” tipičan je Iced Earthov naslov sa sub-prog idejama, koji je u skoro osam minuta utrpao spori, mračni i teški preludij, srednji ritam prepun dramatike pojačane interludijem s naracijom, epskim refrenom s izraženijim back-up pjevanjima, dosta tmurnih melodija i zanimljivim, provrtljivim gitarskim heavy solom. “Democide” u početnom dijelu donosi usporeni gitarsko/bubnjarski thrash heavy obrazac, a kasnije se u bržem ritmu preobražava u brzu power/heavy pjesmu s više catchy melodija, mračnim, tutnjajućim basevima, galopirajućim riffovima, reskim metodičkim bubnjevima i dosta ljutitim vokalima.

    Among The Living Dead” je čvršća, brža pjesma mračnog karaktera s kraćim usporavajućim dijelovima, karakterističnim razvučenim solažama, dosat melodija, te gostovanjem Hansija Kürscha iz Blind Guardiana, koji do izražaja najviše dolazi u pratećim ‘woh-oh-oh-o-o-o’ pripjevavanjima, i ne ostavlja baš neki poseban utjecaj. Srednjeritmičnu “Resistance” nose prodorni riffovi, himnični refreni i marševski bubnjevi, a kombinacije srednjeg i ubrzanog ritma, uz više čišćih gitarskih riffova, odlučnijih vokala, kombinacija pravilno ritmičkih, s mitraljirajućim bubnjanjem s duplim pedaliranjima, te emotivno-uznemirujuće akustike na početku i na kraju, kada budu dopunjene zvukom crkvenog zvona, karakteriziraju stvar “The End?“. Moćnu odjavu koncepta koja u naslovu sugerira kako se možemo nadati nastavku “Something Wicked” sage.

    Drugi, ‘nekonceptualni’ dio dopušta dominaciju baladnih i srednjih ritmova i više emotivno-sjetnih pjevanja, najočitijih u pjesmi “If I Could See You“. “Chthulu” počinje prepoznatljivim, ‘icedovski’ melankolično-psycho akustikama i ganutljivim pjevanjem, pa se razgoropadi uz thrash riffove kao uvod u brži tempo, u kojem dominiraju raslojeni riffovi, moćni, raznovrsni bubnjevi i autoritativni vokali, “Peacemaker” djeluje najhitičnije, s ponajviše čistih tonova, pogotovo gitarskih, a “Parasite” je gitarski i vokalno najosornija, atmosferski najzamračenija stvar drugog dijela albuma, koji svom kraju stiže s dvije obrade.

    Prva od njih je ljepuškasta power-balada “Spirit Of The Times“, u biti je to nanovo snimljena pjesma koju je Schaffer napravio za EP svog projekta Sons Of Liberty, a druga puno zanimljivija i zahtjevnija, stvar “Highwayman“. Nju je u sedamdesetima napisao američki tekstopisac Jimmy Webb, a proslavio ‘all star’ country bend The Highwaymen, sastavljen od Krisa Kristoffersona, Johnnya Casha, Waylona Jenningsa i Williea Nelsona, na svom albumu “Highwayman” iz 1985. godine. Radi se o pjesmi-priči, u kojoj se govori o duši koja se inkarnira na četiri različita mjesta u vremenu i povijesti i bude razbojnik, mornar, građevinski radnik na Hooverovoj brani, a na kraju i kapetan zvjezdanog broda. Legende country glazbe za ovu su priliku, u naglašenom rockerskom štihu, zamijenili Jon Schaffer, Russell Allen (Symphony X), Stu Block i Michael Poulsen (Volbeat) i nisu joj pritom oduzeli nijednu osnovnu karakteristiku. Dapače, iako žešća od originala, i ova verzija zvuči dosta realistički, sirovo, čak i emocionalno, izuzetno je pogodna za zatvaranje albuma, a prezentacija Michaela Poulsena djeluje nekako najuvjerljivije.

    Da se nadovežemo na početak, “Plagues of Babylon” još je jedan u nizu boljih ‘drugih albuma od prvog’, izuzmemo li prvi ‘slučaj’ s početka devedesetih. Istina, na njemu ne možemo govoriti o nekoj specijalnoj promjeni koncepta stila, zvuka ili produkcije, čak se i većina tekstova podudara/nadovezuje na dobar dio onih s prethodnih izdanja, no nakon relativno blijede “Dystopie”, ovo je ipak ugodno osvježenje. Ma koliko god bilo tmurnog i mračnog predznaka.

    Jednostavno, ovo je Iced Earth, istina, s dosta potrošenim idejama, ali ovoga puta barem ne uludo i većini fanova ovog benda bi se trebao/mogao dopasti. Ako zbog ničeg drugog, ono bar zbog činjenice da je najbolji studijski album benda u ovom desetljeću. A kako dugo će nositi tu titulu, vidjet ćemo. I čuti, naravno.

    Muziku podržava