Zlatna teta Ella

Vjerojatno pri spomenu na jazz glazbu negdje u glazbenom dijelu sivih stanica zaživi slika jednog od najvećih jazz autoriteta dvadesetog stoljeća i jazz autoriteta uopće – Elle Fitzgerald; žene koja je svojom pjesmom svojevremeno očarala tisuće duša, a to ne prestaje činiti ni nakon smrti.

Od kolekcije, naravno posthumno objavljenje, nikako ne treba očekivati još jedan najbolje-od-najboljeg albuma, jer u slučaju glazbenice koja je otpjevala tisuće različitih pjesama i jednako toliko istih zahvaljujući svojoj nevjerojatnoj sposobnosti re-interpretacije i improvizacije.

Kolekcija jednostavno (i ponovno) naslovljena atributom “Gold” najprije je sinteza pjesama koje se mogu podijeliti u dvije najznačajnije i najzapaženije faze stvaralaštva Elle Fitgerald.

Prvi disk u 22 pjesme donosi presjek klasika iz perioda dok je pjevačica pjevala za Deccu; diskografsku kuću koja je promovirala prvenstveno jazz glazbenike. Sadržaj ovog diska svakako je orijentiran zaraznom i vedrom be-bopu u kojem se, unatoč tome što se radi o relativno ranijoj fazi, prepoznaje i kristalizira Ellin glazbeni profil obilježen vedrim, optimističnim i treperavim pjesmama (iako nerijetko sadržajno pesimističnim i morbidnim) te jasnim, snažnim i čistim glasom, koji je, što je ovdje definitivno primjetno, nerijetko preuzimao ulogu instrumenta, što je bilo i popularno kod vokala poput Elle.

Zanimljivo je kako se kao svojevrsni kontrast dobrom starom Loisu, hrapava i teška glasa Ella postavlja kao savršen partner, te kako su upravo zbog tolike različitosti njihovi dueti postali svevremenski.

Drugi, pak, disk obilježen je opusom pod Verveom, za vrijeme čega je Ella Fitgerald otpjevala svoje najveće klasike. Pjesme su to koje se suočavaju sa svakodnevicom jednog Afro-Amerikanca, ali ne plaču nad njim, već veličaju ono što ima – život – te brojne sitnice što ga čine jedinstvenim i slatkim.

Definitivno valja istaknuti “Lady Is a Tramp” i predivnu “Summertime“, za koju me svaki put kada netko kaže da je pjesma Janis Joplin srce zaboli. Savršeno jasni zvukovi saksofona i trubi, sinkronizirani s Ellinim, definitivno dominantnijim glasom čine vas nostalgičnim i sjetnim za vremena u kojima ni niste živjeli; slavio se život.

Međutim, sve ovo bilo bi uvelike drukčije bez gospodina Ire Gershwina koji potpisuje dobar dio ovog, ali i općenitog opusa ove crne dive. I kada začujete glas Elle Fitzgerald jasno vam je da se radi o jednoj velikoj (u svakom smislu) ženi koja će otpjevati sve što joj je na duši do posljednje kapi znoja i posljednja atoma energije, pa makar i ne uživo, makar i na najobičnijoj ploči, disku ili kaseti.

U svakom slučaju – neponovljiva je, a četrdeset pjesama barem u vrijeme slušanja natjerat će vas da (za)volite sitnice koje život čine, bilo da ste sami ili u nekom prigodnom ambijentu.