Mari Boine
It Ain’t Necessarily Evil - Remixed vol.2
Datum izdanja: 31.03.2008.
Izdavač: Universal / Aquarius Records
Žanr: Elektronika
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Kada nanižemo glavne eksponate pop-rock kulture što ih izvozi Norveška: Mayhem, Immortal, Enslaved, Darkthrone, Satyricon i Dimmu Borgir, s izuzetkom grupa A-ha ili Royksopp, uviđamo linearnost nacionalne scene koja se isključivo oslanja na black metal idiom. U susjednim Finskoj i Švedskoj, osim nešto poznatijih izvođača koji ih predstavljaju na tom polju, situacija je identična.
Miljama distancirana od svijeta rascjepane duhovnosti kojeg plasiraju gore navedeni bendovi, poput cvrkuta ponovnog rođenja stiže nam pjevačica Mari Boine. Iako Norvežanka, preciznije Saamijka (Laponka) – manjinski bezdržavni skandinavski narod najsjevernije Europe, njezin odnos spram iste mitološke tradicije koja je neiscrpna tematika skandinavskih metalaca, ali i prema životu opčenito, rezultira jednom uvelike drugačijom i inspirativnijom duhovnošću.
Jedno od zanimljivih tradicionalnih vjerovanja Laponaca jest da svaki predmet u prirodi ima dušu. Zbog toga se od ljudi očekivalo da se mirno i tiho kreću po prirodnim prostranstvima, a vikanje je bilo zabranjeno.
Ako je ofarbanim protagonistima crnog beznađa promaknulo kako se dolično ponašati ispred mikrofona, barem u okvirima vlastite tradicije, za poštivanje prirode i konačno ušiju svojeg slušateljstva Mari Boine dobiva čistu peticu.
Individualnost kojom Mari Boine zrači, dobro je odmjerena kombinacija potrage za identitetom Sinead O’Connor i radikalnog artizma jedne Bjork. Njezin je pristup nešto zreliji od eksponiranijih joj kolegica upravo u prisutnom dojmu da svoju ‘yoik’ popjevku izvodi s manje opterečenja ikakvim izvanglazbenim sadržajima.
Glazbeno okruženje izvornih verzija je vrlo šaren zbir world music rješenja, od reggaea do hladne elektronike. Najtipičnije zvukove pak proizvoide tradicionalni saami bubnjevi koji su najsličniji, kao uostalom i cjelokupna ‘yoik’ tradicija, ‘indijanerima’ sjevernoameričkih Navaho indijanaca. Svekoliko moderna, dinamična glazba i samo rijetko unutar new age klišea.
Album s kojim se Mari Boine probila na scenu jest njezin drugi od sveukupno 12 albuma, “Gula Gula” iz 1989. objavljen za Real World, a da joj remiksevi nisu strani, potvrdila je 2001. sa CD-om “Remixed/Oðða Hámis”, koji je bio dobro distribuiran i u Hrvatskoj.
Na novom projektu preinačenih joj pjesama, “It Ain’t Necessarily Evil“, prisutni remikseri ne forsiraju nimalo estetiku ofucanih klupskih formi, što uglavnom dobivamo na ‘remixed’ projektima.
Umjesto toga, Mungolian Jet Set, Kohib, Mental Overdrive i drugi hrabro su se uhvatili u koštac s potencijalom izvornih matrica, odvojili ga malkice od njegove uzemljenosti i lansirali u nebeske visine vrlo sofisticiranim studijskim zahvatima.
Bitno je zamijetiti pomno sastavljen redosljed pjesama, zahvat sa kojim se rijetko mogu pohvaliti i izvođači iz puno klupskijeg miljea kojima bi to trebao biti imperativ. Još jedno bogatstvo koje nam poklanja ovaj album i načelno čitav opus Mari Boine, jest mogućnost bijega od svakodnevice pri čemu nam anglofona lirika često odmaže. To je mogućnost da budemo uključeni i isključeni istovremeno u njezine pustolovine, bez da im znamo značenje ili sadržaj, interpretirajući ih isključivo kako nam srce tog trenutka nalaže.
Nerazumijevanje jezika na kojem pjeva u nama budi zamrlu percepciju same glazbe, i to je zlata vrijedno, gotovo transcedentalno iskustvo za sve nas užurbane urbane pametnjakoviće. S Mari Boine, kao da krećemo ispočetka.
