Život u hijatusu The Strokesa, drugi dio

U vrijeme kad su The Strokesi uzeli pauzu od zajedničkog rada, članovi benda su se razbježali kao rakova djeca, svaki na svoju stranu s različitim soloprojektima ili u pomoć za albume nekih drugih izvođača, što dokazuje koliko su cijenjeni i popularni od strane svojih kolega.

Jedan od najzaposlenijih je svakako Albert Hammond Jr., ritam gitara koja je upecala već mnogo zaraznih riffova The Strokesa. Njegova solo karijera se već naveliko zahuktala jer nakon pretprošlogodišnjeg “Yours To Keep”, ovih dana je izdao i novi album kojeg je nazvao “¿Cómo Te Llama?“.

Novi Hammondov solo-izlet prikazuje ga kao već zrelog autora koji zna što želi. Nakon tri albuma The Strokesa i “Yours to Keep”, Hammond na “¿Cómo Te Llama?” spaja sve ranije utjecaje s nekim svojim novim đirom gdje gitare više nisu toliko garažne, već, rekao bih, tipično britanski mainstreamovske.

Ono što najprije upada u uho je drugačija produkcija albuma za što se pobrinuo sam Hammond. Pjesme su lijepo ispolirane, bez onog karakterističnog razbarušenog stila, ali s jakim retro štihom.

Ako se nadate da ćete s “¿Cómo Te Llama?” naći zamjenu za album The Strokesa, mogli bi se gadno prevariti, jer ga je Hammond zapakirao mnogo osobnije, podosta dalje od onog što mu radi matičan bend, makar postoje sličnosti u pokojem gitarskom riffu, ipak je to ista osoba koja ih ‘udara’.

Bilo bi prekomplicirano pobrojiti sve utjecaje i uzore kojima se Hammond bavi, ali pokušat ću izdvojiti neke od najzanimljivijih. U prvom redu tu moram spomenuti neizostavne The Strokes iz već spomenutog razloga (karakteristični gitarski riffovi), a izgleda da je u posljednje vrijeme mnogo slušao i Guided By Voices, te indie iznenađenje s početka godine Vampire Weekend. Od starih aseva, svakako se osjećaju The Beach Boysi i Tom Petty.

Uvodna “Bargain of a Century” ima odličan početak, ali se ubrzo malo razvodni za što je kriv sam Hammond s pomalo lijenim pjevanjem. “In My Room” jedna je od najsličnijih pjesama matičnog mu benda, s vrlo zaraznim i prepoznatnjivim gitarama, samo što je vokal drugačiji, nije Casablancasov nego, naravno, Hammondov.

Najavni singl “GfC” pokazuje ga kao vrsnog autora koji se zna poigrati s gitarama na najbolji mogući način, a i produkcijski je pjesma na visokom nivou čime Hammond dokazuje da je vrlo svestrani glazbenik. Možda će mu to biti i pozivnica za produkciju The Strokesovog novog albuma koji je najavljen za sljedeću godinu.

“Victory At Monterey” ima zastrašujuću atmosferu koja je postignuta bas dionicama, a zvuči kao da je ispala iz nekog krimića početkom ’60-ih, “You Won’t Be Fooled By This” je prelijepa balada, “Borrowed Time” ima jaki reggae ritam i zavijajući refren, dok su “G Up” i “Miss Myrtle” vrlo veselog i pozitivnog ritma.

Dvije pjesme koje sam namjerno ostavio za kraj su ono po čemu se ovaj album ističe u odnosu na prvijenac. “Yours to Keep” je zatvorila “Hard to Live (in the City)” koja je bila tako posebna i drugačija od ostalih, a ovdje je ta čast pripala “Feed Me Jack Or: How I Learned to Stop Worrying and Love Peter Sellers“, pjesmi s najboljim imenom, baladi-uspavanki koja se dugo pamti.

Drugi veliki moment se nalazi u središnjici albuma, a to je sedmominutni instrumental “Spooky Couch“, hrabri i uspješni pokušaj pjesme u kojem je improvizacija u prvom planu.

The Strokes su nakon dva odlična albuma izdali nešto slabiji “First Impressions of Earth” čime su poljuljali svoju karizmu zbog čega su i uzeli malo poveću pauzu za skupljanje nove energije. S raznim gostovanjima kod drugih autora i samostalnim soloprojektima poput ovog, vjerujem da će se vratiti jači no ikad, s novim remek-djelom.

U slučaju da ne uspiju sa četvrtim albumom, čupavac Albert Hammond Jr. si je napravio odličnu podlogu za karijeru bez benda, s dva simpatična i zanimljiva albuma.

“¿Cómo Te Llama?” nije neki previše pamtljivi album, ali ima potencijal za izbaciti nekoliko hit-singlova. Na njemu je niz interesantnih pjesama kojeg kvari nekoliko slabijih brojeva, čime se ocjena albumu smanjuje.