Život nakon Sigur Rósa je vrlo vedar

Nakon niza velikih albuma Sigur Rósa i objave hijatusa zbog solo-karijera i posvećivanja obiteljima, dobili smo produžetak bajke na najbolji mogući način u vidu radova frontmena Jónsija.

Pravog imena Jón ?ór Birgisson ili jednostavnije Jónsi krenuo je stopama matičnog benda približivši zvuk još više idealnoj indie-pop formi, pa u nešto manjoj mjeri “Riceboy Sleeps” kojeg je napravio sa životnim partnerom Alexom Somersom, te posebno “Go“, čine možda i vrhunac njegova stvaralaštva.

Nakon slušanja prvih nekoliko skladbi jasno je da se Jónsi približio širem krugu ljudi jer više nema jezične barijere, budući da je većinom odabrao engleski kao nit vodilju od koje ne odstupa, pa njegove falsetirane interpretacije postaju tek djelomično razumljivije, a pjesme dobivaju na dinamici zbog jednostavnosti tog jezika.

Već od samog početka albuma, Jónsi suvereno hara indie-pop zvukom, pa bi zaigrana “Go Do” mogla postati jedan od omiljenih singlova u 2010. jer svojim šarolikim instrumentalnim iznenađenjima osvaja na prvu, a djelomično ju se može usporediti sa “Inní mér syngur vitleysingur” s posljednjeg albuma “Me? su? í eyrum vi? spilum endalaust” (da, to je onaj album gdje golci trče preko autoputa na naslovnici).

Odmah do nje je i prpošna brojalica “Animal Arithmetic” koja ima jak ritam na kojeg se nadovezuju vrlo sanjive psihodelične refrenske dionice i poneki stih na islandskom, pa pjesma ima odlični balans ritma, melodije, harmonija i vokalne interpretacije.

Te dvije uvodne skladbe će svakog slučajnog ‘prolaznika’ navesti na daljnje preslušavanje pjesama jer je to nešto najbolje što jedan izvođač može pružiti. Niz veselih tonova obogaćenih lijepim orkestracijama koje lagano ušetaju u uho nisu dosadne i predvidljive kao kod nekih ‘velikih’ stadionskih bendova.

“Tornado” je prva prekretnica albuma jer je u potpunoj suprotnosti s veselim uvodom. Pjesma je bazirana na coldplayevskim klavirskim dionicama i travisovskoj interpretaciji, a opet je toliko posebna, vjerojatno zbog odlično pogođenih gudačkih dionica koje nose pjesmu.

Potom slijedi šarmantna balada vedrih tonova “Boy Lilikoi” u kojoj nam Jónsi poručuje da se treba živjeti život bez ikakvih osvrtanja unatrag i strahova što će se dogoditi, vrlo sanjiva “Sinking Friendships“, islandska atmosferična balada “Kolni?ur“, dok završni trio “Around Us“, “Grow till Tall” i “Hengilás” odlično upotpunjuju jedan od najboljih ovogodišnjih albuma.

Ponekad je teško započeti karijeru, ako je matični bend polučio značajne uspjehe (najbolji primjer Richard Ashcroft, ali ima ih bezbroj) jer uvijek postoji to breme i svi uspoređuju prijašnje i sadašnje radove. U slučaju Jónsija, vidljivo je da on ne želi bježati od svojih korijena, ali ih niti ne kopira, već znalački nadograđuje u prekrasne pop melodije koje se ponekad zakrenu za 180 stupnjeva i postaju ozbiljne balade.

Tom gotovo dječjom zaigranošću uspio je složiti niz respektabilnih pjesama koje se bezbrižno mogu nositi s najboljim albumima Sigur Rósa, što je i više nego dovoljno da “Go” postane jedan od favorita u 2010.

Završio bih stihom iz prve pjesme “Go Do” ”We should always know that we can do anything”, koji je nekima i više nego potreban u ova tmurna i turobna vremena (tu ne mislim samo na vremensku prognozu) jer pozitivizma i vjeru u sebe treba imati, jer svatko od nas može sve, ako se barem malo potrudi. Jónsi se lijepo potrudio.