Život kako ga pišu iskrene emocije

Mnogima koji pomno prate, u prvom redu skandinavsku, pa i općenito folk metal glazbu, sigurno je u oko (ili uho) upala činjenica kako Korpiklaani već dvije godine nije objavio studijski album. Štoviše, ne samo da ga nije objavio, već ima jako malo ili gotovo ništa nekih najava da su na njemu uopće i radi.

A to je, priznat ćete, pomalo čudno za bend koji ih je od 2003. do 2012. ‘naštancao’ osam. Prijeko potreban odmor može biti jedan od razloga, idejna potrošenost nije isključena, isto kao i česte i duge turneje koje oduzimaju puno vremena i snage. Također, jedan od razloga, izgleda, leži i u činjenici da je frontmen Jonne Järvelä pripremao materijal za svoj prvi solo album, na kojem je predstavio bitno drugačiji pristup glazbi.

To bi dijelom mogao biti povratak u početke njegove karijere, negdje u 1993., kada je s pjevačicom Maaren Aikio startao s ambijentalnim folk projektom Shamaani Duo. Doduše, ne baš u potpunosti, jer je ovaj album puno širi, raznovrsniji i glazbeno izražajniji, ali opet, od svega što je do sada radio, Shaamani Duo i ovo ovdje imaju najviše spojnica. Ne treba zaboraviti reći da su Shaman i Korpiklaani također ostavili utjecaja, i to u uporištu na tradicionalnu finsku glazbu, ali ipak ne u preozbiljnom formatu. Jer ovdje uopće nema izobličenih i žešćih gitara, brzih i glasnih bubnjeva, čvrstih ritmika i vesele, razularene i raspojasane atmosfere na alkoholni pogon. Ovo je poprilično ozbiljan album s organskim, autentičnim zvukom, ponajprije zbog uporabe povijesnih instrumenata. Doduše, izdvajaju se mrvu akustične gitare, pa koja sramežljiva, mekanija solažica i ambijentalne klavijature, iako se i tu više osjeća narodnjački, no moderan feeling. Dakle, skoro pa sve ‘bez struje’.

Upravo su to glazbeni fragmenti kojima, uz Jonnea, upravljaju bivši harmonikaš Korpiklaanija Juho Kauppinen koji ovdje svira gitaru, te klavijaturist Amorphisa Santeri Kallio, najpoznatija imena iz jedanaesteročlane posade koja je snimala album. Rekosmo da je organski sound nešto što obilježava album, pa tako umjesto klasičnih bubnjeva, ritam podržavaju perkusije, plemenski bubnjevi i kontrabas, uz support bas gitare, što nudi krasnu potporu narodnjačkim instrumentima.

Svakako treba izdvojiti ganutljive i emotivne melodije flaute, harmonike, violafona (instrumenta s karakteristikama gitare i violine), finskog kantelea, instrumenta nalik na harfu, te uobičajeno tugaljive, sjetne tonove violine, koja je najviše zastupljena. U biti, lijepe, dirljive i tužne melodije najbolje je što se dogodilo ovom albumu, kao i činjenica da su pjesme strukturalno različite, bez iteracija i konvencionalnosti. Svaka je jedinstvena, iako prepoznatljivog rukopisa istog skladatelja i kao takve daleko su da budu dosadne ili otupjele, već naprotiv, zanimljive su, ukusne, privlačne i absorbirajuće.

Raznolikosti i posebnosti pjesama doprinosi i poprilična vokalna ekstenzivnost, počevši od Jonnea, koji svoje tradicionalno hrapave vokale ovdje dopunjuje s blažim, potištenijim tonovima i podrađuje kolektivu. Takve su odlike i Ante Aikioa i Eera Haule, koji posebno do izražaja dolaze u mrvu surovijim višeglasjima, uz izrazito sugestivne, blage i nježne intonacije Natalie Koskinen (supruga bivšeg pjevača Amorphisa Pasija). Dakle, jedna potpuna vokalna harmonija, bez upadanja i ispadanja iz tonaliteta, za što bi možda i najbolji primjer mogla biti spora, otužna stvar “Ämmänkuolema“, čiju posebnost karakteriziraju još i violina i solo na glasoviru.

Od sporijih pjesama dojmljivija je “Kuku Käki“, koja uz akustike djeluje nešto opuštenije, da ne kažemo bezbrižnije, te melankoličnija “Metsään On Iäksi Mieli”, s jačom vokalnom kolaboracijom, dosta akustika i harmonike. “Tule Hiidestä Hevonen” je sa svojih sedam minuta najkonkretnija pjesma, kojoj možemo dodati i nešto progresivnih zamisli, s moćnom instrumentalnom složenošću i raznovrsnošću u kojoj se svojoj posebnošću ističe flauta. Nešto veselije pjesme, barem u nekim svojim segmentima, su “Viuluni Laulua Soutaa“, s ukusnim muško/ženskim vokalnim izmjenama i popunama, duševnom harmonikom, bolnijim violinama i plemenskim bubnjem za odjavu, te “Leppäyön Löyly”, u kojoj su i tradicionalno žalosne violine ponešto hirovitije.

Žalosnija je i “Ken Söi Lapsen Lattialta?“, s ipak malo raspuštenijim ženskim vokalima, ali i zamišljenijim melodijama harmonike, akustika i kantelea. Kraj dolazi uz dvije obrade, prva od njih je “Joki” (‘rijeka’ na finskom), koja je u biti sasvim simpatična obrada najvećeg hita sastava Styx, “Boat On The River”, ovdje otpjevana na finskom u prijevodu Pie Partanen. Bonus pjesma je hit dua Simon And Garfunkel, “The Boxer“, kojeg je Jonne otpjevao na ne baš mu omiljenom engleskom, no sve u svemu, nije je puno pokvario. Dapače, dopadljiva i zgodna ispala.

Bez obzira što je, kako rekosmo u uvodu, ovo ipak nešto na što nismo previše navikli od Jonnea, nešto drukčije nego inače radi, jasno je da se nije puno odmaknuo od svojih glazbenih ideala. Ostao im je vjeran u potpunosti, vjeran svojim mladalačkim snovima u kojima je, valjda, sa srednjevjekovnom ekipicom u predvečerje uz logorsku vatru i pečenje uživao u životu i glazbi. I to bez umjetno implementiranih zvukova onomatopeja. Rekli bismo, 100 posto prirodno. Bez genetskog modificiranja i s puno spontanosti. Jer samo smo tako mogli upoznali mekšu i emotivniju stranu Jonnea Järvele, onu koju do sada baš i nije previše otkrivao. Jako lijep album.