Žetva krvi slabo će napuniti zalihe Crvenog križa

Početak ovog benda mogao se osjetiti već na zadnjem albumu Vision of Disorder. Iako su uvijek smještani u HC svijet, “From Bliss to Devastation” donio je sporiji i puno više groove metal. Meni je album bio odličan, ali bend se svejedno razišao, a vokal i gitarist Tim Williams i Mike Kennedy osnovali su bloodsimple.

Bila je to 2002., a prvi album “Cruel World” donio je recikliranje materijala i alternativnog metala kakav je već svirao ogroman broj bendova. I na “Red Harvest” recept je isti, ali album je kudikamo fokusiraniji i odlikuje se s nekoliko uspješnih hitoidnih stvari dostojnih ove ekipe.

Već prva, malo netipična, poetična i tiša “Ride With Me” s morrisonovskim recitiranjem pokazuje da imaju super ideja, ali često se izgube i ne uspijevaju ih primijeniti na veći dio albuma.

Čak i naslovna “Red Harvest” ili “Dead Man Walking” šepaju s pokušajima da ponovo ožive mid-tempo metal s Williamsovim uobičajenim vokalom, super zvukom i riffovima koje su odsvirali Distrubed, Medication, Sevendust, a posebno najveći srodnici iz Stone Sour.

Singl “Out To Get You” oduševljava me samo kyussovskim gitarističkim fill-inovima, a već “Suck It Up” ili “Death From Above” unatoč nekoliko brutalnih dijelova i riffova, samo popunjavaju prostor.

Moderno blueserska “Whiskey Bent and Hellbound” još je jedan primjer, ne pjesme kakvih moraju još napraviti (jer ima glup refren), ali barem shvatiti da im je potrebno malo takve raznolikosti. U društvu pomalo djetinjaste laganice “Truth (Thicker Than Water)“, koja je raspjevala Tima i zapalila upaljače, treba završiti nabrajanje pjesama koje su vrijedne spomena.

Ima i boljih od toga, ali su toliko puta odsvirane i od drugih bendova i na prošlom albumu, a niti onda nisu zainteresirali širu javnost, da ne zaslužuju neko svečano spominjanje. Zato sam se orijentirao na dijelove koji ih čine hrabrima i koji su nam dali odmor od uobičajenih rock-metal urlajućih pokušaja originalnosti.

Riječi su i ovdje o gubicima prijatelja, o problemima u obitelji, o vražjim iskušenjima i o “what is the problem with drinking whiskey and smoking weed?!“. Dakle, u skladu s očekivanjima. Gitare su bombastične i hitoidne, bubnjevi tu i tamo podsjete na VoD brzinu, ali i dalje ritam-sekcija i atmosfera pjesama podsjeća na ništa posebno dobre trenutke ostatka scene.

Ima trenutaka, ima i pjesama, a posebno imena članova u bloodsimple koja mi ostavljaju žal zašto ovaj bend, u kojeg sam od početka polagao velike nade, nije u stanju napraviti bombu od albuma i opravdati reputaciju kako bi trebali biti moderna i originalna Metallica s Philom Anselmom na vokalu.

Sumnjam da ću ikada ikome priznati uspjeh u tako nečemu, ali mogli su barem priči malo bliže. Ovako imaju samo vrijedne polovice albuma, od kojih će biti i nekolicina za dobru kompilaciju.