Žestoki rock avangardnog kameleona

John Cale je nakon klasične glazbene naobrazbe u Walesu pokazao interes za rock, pa je nakon dolaska u SAD sredinom šezdesetih počeo djelovati u nekoliko bendova, od kojih je svakako najznačajniji The Velvet Underground. Premda je Lou Reed bio glavni autor i karizmatski frontmen benda, Cale je svojim afinitetom prema eksperimentu i avangardi presudno utjecao na inovativni zvuk prvih dvaju albuma The Velvet Undergrounda.

Prvijenac “The Velvet Underground & Nico” je ponudio minimalistički rock Lou Reeda, uz dominaciju tema o dekadenciji, drogi i seksu, dok je Caleov utjecaj bio najvidljiviji u skladbama poput “Venus In Furs” i “Black Angel’s Death Song”. Sljedeći “White Light/White Heat” je otišao još korak dalje u ekstrem.

Album se posve temeljio na buci i eksplicitnim tekstovima. Ovaj briljantni, premda teško slušljiv album, se pokazao jednim od najutjecajnijih albuma rocka, unatoč izostanka bilo kakvog komercijalnog uspjeha.

Nakon “White Light/White Heat” Cale napušta The Velvet Underground i započinje samostalnu karijeru. Tek se devedesetih ponovo udružuje s Lou Reedom na nekoliko projekata, među kojim je bilo i kratkotrajni reunion Velveta.

Tijekom svoje bogate karijere Cale je nastavio neprestano istraživati nova područja, pa su njegova izdanja uvijek bila nepredvidiva i nemoguća za svrstavanje u neki kalup. Često je surađivao je s glazbenicima sličnih stajališta, sklonima eksperimentu, poput Briana Enoa i Jonathana Richmana. Svojom glazbom i pristupom glazbi je snažno utjecao na glazbenike kao što su Nick Cave ili Sonic Youth.

Dvostruki live album “Circus” počinje s Reedovom odom sadomazohizmu “Venus In Furs“, koja je zadržala legendarnu Caleovu električnu violu. Još jedna pjesma iz razdoblja Velveta se pojavljuje na albumu – “Femme Fatale”, ovaj put prilično izmijenjena unutar hipnotičkog medleya “Femme Fatale/Funeral Rosegarden Of Sores“.

Uz njih, tu je još jedna pjesma koju su zajedno napisali Cale i Reed – “Style It Takes”, koja uz “Set Me Free” i “Zen” pokazuje Caleovu nježniju stranu.

“Gun” najviše podsjeća na teško prohodne eksperimente iz razdoblja “White Light/White Heat”, međutim ono što dominira albumom su električna gitara i nabrijane ‘rokačine’, koje počinju odmah nakon “Venus In Furs” sa “Save Us“, “Helen Of Troy” i “Woman“. U istom stilu završava prvi CD s “Dirt Ass Rock And Roll“, te počinje drugi sa žestokom obradom starog funky hita Rufusa Thomasa “Walking The Dog“.

Cale je obradio još jedan stari standard – “Heartbreak Hotel” Elvisa Presleya, koji je izmijenjen do neprepoznatljivosti. Na albumu su i dvije posvete velikim slikarima, prva “Magritte” posvećena Caleovom najdražem slikaru Reneu Magritteu, i druga “Pablo Picasso” Jonathana Richmana. Potonja se nalazi unutar impresivnog dvanaestminutnog garage-rock medleya “Pablo Picasso/Mary Lou“.

Zahvaljujući semplovima “Circus” ima duh dvijetisućitih, no može se reći da ovaj koncertni zapis pokazuje velikog eksperimentatora Calea u gotovo klasičnom rock izdanju.