Žestoki povratak ili neuspjelo recikliranje?

    3387

    Korn

    Korn III - Remember Who You Are

    Datum izdanja: 05.07.2010.

    Izdavač: Roadrunner Records

    Žanr: Nu-Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Uber-Time
    2. Oildale (Leave Me Alone)
    3. Pop a Pill
    4. Fear is a Place to Live
    5. Move On
    6. Lead the Parade
    7. Let the Guilt Go
    8. The Past
    9. Never Around
    10. Are You Ready to Live?
    11. Holding All These Lies

    Nekoć davno, prije kojih 17 godina, svijetu glazbe dogodio se jedan bend – Korn. Kalifornijski dečki su okrenuli modernu žestinu naopačke, bili su ogromni dah svježine i zvučali monstruozno i uvrnuto.

    Njihov razvoj, komercijalni uspjeh, droga, alkohol i razlaz s polovicom članova poznat je gotovo svima, a glazbene promjene samo onima koji su odlučili biti uporni i pratiti njihovo ‘hoću-neću’ tijekom novog milenija.

    Nakon modernističkih lutanja na “See You On The Other Side” i onom glupo (ne)imenovanom albumu, Korn su naučili lekciju i totalno okrenuli priču. U doba kada se ljudi na razno-razne načine prisjećaju ‘dobrih starih vremena’ oni su okrenuli broj telefona Ross Robinsona, ugasili moderna pro-tools pomagala i pokušali ponovno otkriti nešto. Problem je što je to već davno otkriveno…

    Činjenica je da su sami rekli da je ovo album samo za njihove fanove, snimljen njima i za njih, ali sjetite se malo koliko bendova govori ‘vraćamo se korijenima i snimamo najbolji album karijere’. Koliko puta se to događalo i ispunjavalo sva pozitivna očekivanja?! Fanovi će uživati u pokojoj pjesmi ovog albuma, albuma čija priča ipak ostaje čudna, nedorečena i bljutavo nostalgična.

    Muziku podržava

    Nekakvo čudno ime albuma naglašava da im je ovo 3. album s ukalupljenim imenom benda, ili 3. album s dobro znanim producentom, ili 3. album od tzv. polu-raspada… Bilo kako bilo, opasno su pozvali prvu polovicu ’90-ih i snimili album koji u svim fanovima pobuđuje nekakvu čudnu ironiju.

    No, dobro – da počnemo napokon! Iako ovaj album može imati jako dugi uvod i jako dugi zaključak, treba spomenuti i što su to točno odsvirali. Singl “Oildale” je neloša pjesma kojoj treba možda malo predugo da zbilja postane zanimljiva i, iako zaziva prve albume, nikako ih ne dostiže.

    Slične su i “Pop a Pill” i “Are You Ready to Live?” koje su posebno naglasile sirovost zvuka. I onda ih jako često ubije neinventivno pjevanje. Slično se dogodilo i na zadnjoj, dosta zanimljivoj “Holding All The Lies“. Stvar ima dobre riffove, čak i neki atmosferični solo, ali kad na kraju pjesme Davis cvili, tuli i plače, čovjek ne može a da se ne sjeti kako je to patentirao pred više od 15 godina. Sada, sa 40 na plećima, ogromnim novcima i lagodnim životom, to ne može zvučati nikako drugačije nego odglumljeno.

    Move On” zvuči kao nešto iz “Issues” faze, najbolesnija “Let The Guilt Go” najviše miriši na “Life Is Peachy”, “Never Around” je lošiji nastavak na “Here To Stay”, a disco ritam na “Fear Is A Place To Live” je pokazao da im za takve “Got The Life” himne ipak fali one produkcijske masti.

    Bubnjevi (po prvi puta je Ray Luzier službeni član benda i ko-autor albuma) ne zvuče loše, Fieldy opet lupa po poznato izmiksanom basu, a Munkyu itekako fali Head. No, Jonathan Davis je taj koji svemu daje taj nekakav lažni ‘glanc’.

    Sjećamo se i onog, također svojevrsno retrospektivnog albuma “Take a Look in the Mirror” kojim su već tada nešto dokazivali nakon mračnijeg i mrvicu eksperimentalnijeg “Untouchables” i odlučili opet podebljati distorzije. Te 2003. također su ih popljuvali i srušili, a sada ponavljaju taj ispit… I zašto su mislili da će ga ovoga puta proći?!

    Šteta je to za čuti, ali čini se da zbilja velika većina bendova ima svoj rok trajanja.

    Muziku podržava