Žešće, ali manje kreativno

Kada su se krajem prošlog milenija u Njemačkoj počeli kotiti raznorazni bendići s ‘power metal’ naljepnicom, uz veliku većinu onih koji su svojom vrhunskom kvalitetom brojnim poklonicima ovakve vrste muzike priuštili slušne, a bogami i probavne probleme, stvorena je i nekolicina onih koji su svojim radom i zaslužuli taj svoj atribut. Jedan od takvih je i mladi bend iz Hannovera zvan Galloglass.

Osnovana 1999. godine, ova je grupa ime dobila po plaćenicima staroirskih (13. do 17. stoljeće) poglavara, a na sceni se pojavila kao predstavnica njemačke melodic/power/speed metal scene (s time da je najveći naglasak na ovom ‘melodic’ dijelu). Iza sebe ima samo jedan album (“Legends From Now And Nevermore” iz ’03.), a krajem prošle godine izašao je njihov drugi uradak – “Heavenseeker“.

Navedeno je djelo nešto žešće i više thrashy od svog prethodnika, međutim melodičnost i Gallollass prepoznatljivost (upotreba klasičnih instrumenata, u ovom slučaju violine, te zborski dijelovi) su još uvijek prisutni, no nažalost ne u tolikoj mjeri. Ovaj je bend na svojem prvijencu imao zanimljiv pristup muzici koju stvara i nekako je uspijevao postići to da je svaka pjesma priča za sebe. To se na “Heavenseekeru” većinom izgubilo.

Od jedanaest pjesama, čak je njih sedam rađeno po istom principu, na isti kalup, što ih čini itekako nezanimljivima (inače, govorim o pjesmama 3. do 9.). Ono što je na albumu ostalo su prve dvije odlične stvari (“Burden Of Grief” – brza i snažna, sa sjajnim zborskim interludijima, te “After Forever” s upotrebom violine koja odlično ide uz brze rifove i ovakav ritam), jedna po ničemu zanimljiva pjesma – “Beyond The Mirror“, te još jedna od napornih power balada “Kings Who Die“. I to bi bilo to.

Što se tiče vokalnih dionica i samog vokala, Carsten Franka, on spada u skupinu tipičnih power glasova, bojom ne previše impresivnih, ali kada treba potegnuti, on to solidno odradi.

Za kraj mogu reći samo to da je Galloglass ovaj put ipak napravio nešto slabiji album, a glavni razlog tome je upravo gore navedeni gubitak kreativnosti. Preporuka bendu je da se vrati na melodičniji stil i da malo više upotrebljava klasične instrumente. Fanovima poruka: iako “Heavenseeker” nije loš, radije pričekajte sljedeći uradak.