Ženski post-punk tornado

Britanci su se konačno probudili i počeli su ponovno izbacivati nove najbolje bendove na svijetu. Savages su novi u nizu.

Savages je relativno friški bend (postoje od jeseni 2011.), iako je njihova frontmenica već neko vrijeme na glazbenoj sceni. Jehnny Beth ranije je bila članica John & Jehn koji su iza sebe ostavili dva albuma. Očito joj s novim bendom ide mnogo bolje jer su i prije izdavanja debi albuma dobili vrlo veliki medijski hype.

Hype je proizašao iz zvučnih kulisa benda koje su ponovno čisto britanske; ništa novo, već sigurno koračanje utabanim koracima. U osnovi, mogli bismo reći da se glazba Savagesa podosta i bazira na zvuku dua John & Jehn s jakom dozom melodramatike, jačim utjecajem post-punka i prodornijim pjesmama koje su spremne prodrmati mračnjake.Bendovi koji su najviše utjecali na zvuk Savagesa prvenstveno su noviji bendovi, počevši od Editorsa, The xx i Franz Ferdinanda do ranih Gossip, Yeah Yeah Yeahs i srodnih, ali naravno, ima tu i starijih utjecaja poput Sleater-Kinney, Siouxsie Sioux, Gang of Four i Wire. Sve u svemu, možemo reći da zvuče vrlo moćno i razarajuće, nošene vrlo zaraznim bas dionicama i vokalnim akrobacijama frontmenice čiji povremeni francuski akcent daje dodatnu draž.Već s uvodnom “Shut Up” uletavaju u teritorij koji je Beth Ditto sa svojom ekipom trebala suvereno osvojiti, ali ona se predomislila i otišla u sintetičke vode i prepustila mlađim kolegicama da mogu svim silama uprijeti u svježe oslobođeni teritorij snažnog ženskog štiva koje bi moglo pokrenuti mase.

Kako se pjesme redaju, tako dolazimo do sve nabrijanijih pjesama, pa tako u “City’s Full” zvuče kao A Place To Bury Strangers, trio “She Will” (zvuči kao pobješnjeli Yeah Yeah Yeahs), “No Face” (zvuči kao neki remiks Grindermana) i “Hit Me” (hardcore o obiteljskom nasilju) pruža najdojmljiviji dio albuma i u liričkom i u zvukovnom dijelu, dok cijelom albumu kontrast daju gitarskim riffovima opičena “Strife” i posljednja balada “Marshal Dear“.

Cijelu priču moram zaokružiti s pjesmom “Husbands” koja se možda i ponajviše ističe od svih. “Husbands” je britka, nešto što The Fall radi redovito s dodatkom ranih The Horrorsa uz stihove poput ‘‘Whoa, I woke up and saw the face of a guy/I don’t know who he is/ I don’t know who he was, he had no eyes”…

Ženski kvartet Savages nešto je najnovije i najsvježije što nam je indie rock ponudio i moram priznati da smo time dobili jedan veliki zalogaj u kojem je vrlo lagano uživati. U niz žestokih i beskompromisnih pjesama utkano je mnogo zanimljivih detalja, pa svakim novim slušanjem uživancija postaje još veća.

“Silence Yourself”, osim jakog naslova albuma, ima 11 skladbi koje će vas oboriti s nogu. Znam, mnogi će reći da je ono čemu Britanci pruže neprikosnoveni hype u principu sranje, ali ovo nije jer Savages su vrlo dinamične, plesne i britke i pružaju ono što mnogo afirmiraniji bendovi ranije navedeni nisu pružili već godinama.