Zemlja, nebo, nije važno…

Napokon smo svi zajedno dočekali trenutak u kojem možemo zaključiti: “Jebi ga, Hrvati su sazreli barem toliko da na jednom jeftinom TV showu može pobijediti glazbenica kojoj su uzori Urban, Rundek i Josipa Lisac, a ne glupa Huljićeva mašinerija.“

Ostaje za vidjeti je li to jedinstven bljesak i hoćemo li prvom prilikom tražiti one blesave kopije pop pjevača koji gledaju isključivo bankovni račun, a za svoju glazbu brinu samo o tome je li playback dovoljno dobro naštiman.

Viktorija Novosel je iznimno, čak kronično, netipičan izdanak hrvatske glazbene scene, iste one kojoj je glavni cilj naći najbolji melodiju za nečije pijančevanje i razbijanje čaša. Ona se okrenula nečem sasvim novom, s čime je eksperimentiralo malo glazbenika u Hrvatskoj. Stvaranje svojevrsne atmosferske glazbe, s minimalističkom podlogom i etno, pa i sevdah, prizvukom, dobitna je kombinacija za mladu glazbenicu, barem u kvalitativnom smislu.Darko Rundek kralj je ovakve atmosfere, a svu svoju esenciju pretočio je u posljednji album “Plavi avion” koji se može opisati kao maleno remek-djelo. Ili veliko, svejedno: svatko tko je jednom čuo taj album zna koliko vrijedi. A očito ga je čula i Viktorija jer “Kroz šumu” neodoljivo podsjeća na Rundekov posljednji uradak s, naravno, manje autorskog doprinosa, ali možda i više emocije od svog ‘učitelja’. Nije onda ni čudno da oba albuma imaju istog producenta, Edija Cukerića, a najjači moment Viktorijinog albuma upravo je duet s Rundekom u njegovoj autorskoj “Budi“.

Kao što se i najavljivalo, Viktorija je na album uvrstila “Gdje Dunav ljubi nebo“, uspješnicu jedne od najvećih, Josipe Lisac, a s ovom pjesmom album “Kroz šumu” je i otvoren, odmah nam na početku davši do znanja kakav nas zvuk očekuje. Osim Rundeka, tu su se našla i ostala dvojica najvećih hrvatskih rock majstora ’90-ih.: Urbanov “Astronaut” je i prvi singl s albuma, dok je “Odvedi me” Gorana Barea zazvučao prilično solidno i u ovakvom ogoljenom aranžmanu, što je podosta iznenađujuće jer smo gotovo svi nekako suzdržani kad se obrađuju Majke.

Album se nastavlja s nekoliko tradicionalnih pjesama, a završava s “Kroz šumu” koju je napisala sama Viktorija i tako navijestila svoj autorski potencijal. Pjesma svojom dužinom i zaigranošću odskače od ostalog materijala i tako potvrđuje da Viktorija i sama može ponuditi barem solidan materijal. Nadajmo se da će kasniji albumi to potvrditi i da će se Viktorija vinuti ravno do zvijezda, bez previše kompromisa. Možda jednog dana dobijemo i ženski “Plavi avion” ili “Apokalipso“.

Za tako nešto najprije se Viktorija do kraja treba dokazati kao autorica, a u diskografskoj kući moraju shvatiti da stavljanje ‘Viktorija Novosel – pobjednica Supertalenta‘ donosi malo kratkoročne koristi i puno dugoročne štete, tako da bi svakako bilo preporučljivo za sljedeći Špancirfest, ali i druge nastupe, maknuti taj sufiks. Posebno nakon ovog, vrlo dobrog debija.

Debija koji je mladoj glazbenici otkrio više horizonta, nego što ih je sakrio.

Ovaj album jako je, jako težak. Teško je ‘ući’ u njega, teško se naviknuti na taj zvuk, teško je shvatiti sve instrumente, teško je opravdati samome sebi prisutnost svih tih obrada. Teško ga je prihvatiti. Teško je shvatiti da ti se sviđa. A taj osjećaj da ti se sviđa negdje je vrlo blizu, gotovo je dohvatljiv. Treba samo pružiti ruku i reći: “Odvedi me u svijet svoj; pod zemlju, nebo, nije važno“.

Tekst: Dino Brumec