Zeko za zahtjevniju publiku

Prošlo je četiri godine od vrlo dobrog i zanimljivog posljednjeg albuma umjetnika koji se skriva pod imenom Bunny.

Tada mu je ekipa bila The Electric Horseman, a sada je The Invalid Singers (iako je gotovo sve napravio potpuno sam).Osim promjene imena ‘popratnih glazbenika’ (vjerojatno je promijenio računalo, pa zato i promjena imena benda), tu se nije mnogo tog promijenilo što je dobro jer Bunny & The Invalid Singers šeću poljima eksperimentalne elektronike koja često bude vrlo ambijentalna i pastoralna, ono, za neki chill-out za vrijeme odmora nakon (pre)napornog vikenda punog tulumarenja.

Za razliku od prošlog albuma, ovdje bi se teško mogle neke pjesme izvuči kao komercijalniji komadi koji bi mogli saživjeti kao singlovi jer su pjesme poprilično kompleksne i izrađene do najsitnijih detalja. Naravno, imamo ponovno mnogo i rock elemenata, ali sve je ipak najbliže nekoj vrsti sanjive elektronike.

Vokali su rijetko ubačeni u pjesme, a kad to i budu, kao u naslovnoj skladbi “The Invalid Singers“, oni zvuče vrlo čarobno, kao neki spoj imaginarne priče u kojoj sudjeluju zajedno Björk i Sigur Rós.

Ipak većina albuma se bazira na instrumentalima i tu je Bunny najjači. Svojim imaginacijama često zna pretočiti svoje zamisli kroz pomalo zatvorene i klaustrofobične motive, ali uvijek postoji djelić optimizma u pjesmama koji je najčešće iskazan zvukom električne gitare.

Ovo je definitivno album za malo zahtjevniju publiku kojoj nije jedino na pameti zarazna melodija koju će pjevušiti narednih dana, tjedana, mjeseci… Opet, s druge strane, ovo je synth pop provučen kroz trip-hop, eksperimentalnu i ambijentalnu glazbu, pa samo po sebi ne bi trebao biti u zapečku popularne glazbe jer da je ovo npr. izdala već spomenuta Björk, vjerujem da bi mnogi album “The Invalid Singers” proglašavali njenim novim remek-djelom.

Bunny nije Björk, teško je i očekivati da će i ikad postati, ali zato je uvijek lijepo vidjeti da se i iz totalne alternative može čuti nešto ovoliko dobro i moćno. Sad, možda je problem što je prošli album bio efektniji i bolji, pa je ukupan dojam novog albuma nešto slabiji jer znamo što i kako Bunny može.

Moram naglasiti da sam album ima i odličnu dinamiku jer započinje nešto bučnijim temama (rekao bih i uvjetno rockerskije), dok kako album odmiče dobivamo sve spokojnije teme. Sve u svemu, ovo je potvrda Bunnyevog kreativiteta, te vrlo rado isčekujem što će novog izaći iz njegove radionice. Ako će nastaviti ovakvim tempom, prije ili kasnije će njegovu glazbu čuti veći broj ljudi od dosadašnjeg (nažalost) pomalo zatvorenog kruga ljudi.