Zbunjena policija izgubljena u vremenu

Od ovih humorističnih Nijemaca, koje se ili voli ili mrzi, zasigurno se u nedoumici očekuje svaki novi album. Prije svega zbog pitanja što će Tobias Sammet učiniti i koliko je daleko spreman ići na svakom idućem izdanju.

Da se podsjetimo, bend je formiran 1992. godine u njemačkoj pokrajini Hessen, da bi 1995. stigao prvi studijski album “Savage Poetry”. Edguy se i u power metal silu prometnuo s albumima kao što su “Vain Glory Opera”, “Theater Of Salvation”, “The Savage Poetry”, a “Mandrake” je bio vrhunac njihove glazbe, nakon kojeg je uslijedio lagani pad. Tako je “The Hellfire Club” je donio omekšanje u zvuku glazbe, a zajedno s “Rocket Ride” je predstavljao Edguy s većom dozom heavy metala.

Uslijedili su prosječni ili pak ispodprosječni albumi koji su se udaljlli od power zvuka i uplovili u hard rock, rock i nešto blaži heavy metal, “Tinnitus Sanctus” i “Age Of The Joker” iz 2011. godine su zajedno s “Rocket Ride” predstavljali najlošije uratke benda. Potom je ove godine došao novi album, “Space Police – Defenders Of The Crown“, koji je deveto studijsko izdanje.Edguyeva prošlost sigurno je raznolika i zanimljiva, bilo je tu igranja sa zvukom, veselja, humora, no i ozbiljnosti. Naposljetku, koliko god ih ne voljeli, ostali su jedan inovativan, raznolik bend koji je svakim albumom uspio postići novi zvuk, bio on dobar ili loš. Tobias Sammet s osmijehom na licu zasigurno može svaki put ispočetka iznenaditi bazu fanova ili razljutiti onu drugu skupinu koja ga ne voli.

Dakle, “Space Police – Defenders Of The Crown” je zaista mješavina svega i svačega, od obrade Falcove pjesme, preko mitologije Babe Jage i nekog veselog tigra, do svemirskih policajaca. Stihovi ostaju više humoristični nego ozbiljni, ponekad i besmisleni, ali zabavni, u tipičnom stilu Edguya. A i s Tobijevim vokalima situacija je uvijek manje-više ista, poznati, zavijajući clean vokali sa povremenim pucanjem u visokim notama, a onu pravu situaciju njegovih vokala ćemo tek moći uočiti kod idućeg live izdanja ili nastupa, zbog kojih je i preforsirao svoje glasnice.

“Sabre & Torch” je dobar i snažan početak albuma kojeg prate žešći riffovi, dok “Space Police” zadržava dio žestokih riffova i podsjeća na ranije uratke, no mogla je biti jednostavnija i bolja bez inih dodataka i uzdisanja pri svom završetku. Vesela i prpošna “Love Tyger” je u cijelosti prelaganog zvuka, a neke od boljih kompozicija, iako se ova pjesma ne uklapa u svemirski koncept čitavog albuma i svojom temom odskače od ostatka, se nalaze u “Realms Of Baba Yaga“. Usred albuma se nalazi i cover Falcovog super-hita “Rock Me Amadeus”, koji je pomalo nepotreban, ali svojim pop zvukom dobro pristaje Tobiju koji ju je dosta pristojno izveo.

Iznenađenje na albumu definitivno je jako nesretno nazvana “Do Me Like A Caveman“, koja nudi potpun glazbeni kontrast s obzirom na ime. Ovakve, nešto ozbiljnije i sporije pjesme, uz dugačku, mističnu i lijepu “The Eternal Wayfarer” imaju ozbiljniji prizvuk i trenutcima podsjećaju na one od Avantasie, što je lijepo osvježenje. A uz “Shadow Eaters” spada u najbolje pjesme na albumu. “Alone In Myself” je jedina balada na alumu, ponešto tipična i predvidljiva.

Ovaj album bi mogao djelomično iznenaditi one fanove koji su dali zadnju šansu Edguyu s trojcem najlošijih albuma. Edguy je parcijalno pronašao nekakvu ravnotežu između power metala i veselog hard rocka, no i takve razlike među žanrovima su još uvijek preočite. Mješavinom takvog zvuka, od pjesme do pjesme, Edguy opet nema preveliku konzistentnost ni žestinu iz starijih dana, za koje se nadamo da će ih u budućnosti ponovno pronaći.