Zbog ovoga nije suludo trošiti ni svjetlo, ni vrijeme, ni novac

Kažu neki – kad si na vrhu, nema drugog smjera nego prema dolje. Možda se mislilo da su Foo Fightersima rasprodani ‘Vembliji’ i slične grandiozne arene, pomutili um.

Trebalo je doći do nekakve ideje što napraviti dalje. No, ‘povratkom korijenima’, odnosno snimanjem albuma na staroj opremi i u Grohlovoj garaži, sigurno nisu ni manje ni veće face. Svi uvodi i razlozi, u slučaju Foo Fightersa, zbilja su totalno irelevantni.

Cijelu priču ‘Vratili smo se… Radimo album s ovim i onim… Radimo to kako se prije radilo’ ne pušim previše. Zašto?! Jer mi uopće ne treba! Butch Vig, Krist Novoselić i Pat Smear… Da, zvuči kao Nirvana kombinacija s početka ’90-ih. Ali, ovo su Foo Fighters i što vam više treba?! “Wasting Light” je bomba da veća ne može biti!Je li najžešći ili najzreliji ili naj-nešto album njihove 16-godišnje karijere? Možda je, možda nije, ali sigurno je najdojmljiviji još od 1997. i njihovog ultimativnog albuma “The Colour and the Shape”. Garažna oda Lemmyu “White Limo” vjerojatno je njihova najdivljija i najžešća pjesma koja, nimalo iznenađujuće, ima taj poznati dojam sprdačine.

Osim nje, i “Rope” je predstavila izlazak, ali i takva se može sakriti pred barem polovicom albuma. “Bridges Burning” jedva čekam čuti uživo, “Arlandria” i “Miss the Misery” (čije riječi su imenovale album) u sebi nose jako dobru energiju.

Kraj albuma je bez ikakvog kompleksa pljunuo u lice konkurenciji i donio ono o čemu će dežurni statističari pričati. Dakle, lagana, tiha i posebna “I Should Have Known” okupila je nesvakidašnju postavu. Osim što je Butch Vig opet u istoj prostoriji s Grohlom prvi put nakon albuma “Nevermind”, i osim što je s njima opet Pat Smear kao službeni član (tour gitarist Nirvane i član Foo Fightersa u ’90-ima), iz glazbene kome probuđen je i Krist Novoselić.

Nadam se da odličan distorzirani zvuk basa pri buđenju pjesme neće biti izolirani slučaj u FF budućnosti. Poslije toga, i mozak benda Grohl dao si je oduška na “Walk“. Puno toga je izbacio iz duše. Urla “I never wanna die!” i time pokazuje u kako dobroj fazi svoje karijere se ovaj bend nalazi.

Mislim da Fooovci nisu niti jednim albumom razočarali. Niti ovdje nisu radili prevelike rizike, ali nekako su uspjeli svoju energiju podići na još višu razinu i složiti 40-ak minuta albuma koji ih s vrha brda lansira još više i još dalje… Jedva čekam turneju! Što drugo reći?!?!