Pankrti
Nč se ne premakne
Datum izdanja: 01.01.1970.
Izdavač: RTV Slovenija
Žanr: Punk, Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Česti su slučajevi da se muzičkim skupinama tek s većim vremenskim odmakom prizna veliki utjecaj kako na muzičku kulturu tako i na kompletnu sociološko-društvenu scenu vremena kojem je pripadala. Ne želim time reći da su Pankrti jedni od tih, jer oni su veliku popularnost, ugled i kultni status uživali i u vremenima kada su bili aktivni (1977. – 1987.), no mislim ipak da su za tadašnju Jugo-scenu dali daleko više nego im se to priznavalo kako u navedenom tako i u periodu u kojem ih nema.
U stvari, ne samo za područje bivše države, nego i šire. I zato je i više nego nužno dobiti priliku da ih se na ovaj način prisjetimo, mada nismo imali pravo na zaborav ako smo to i napravili.
Ne tvrdim time da sam u pravu i da u drugim državama nije bilo kvalitetnih postava, jer se punk uglavnom gledao kroz britansko-američku scenu, no sa stanovišta boravka na ovim prostorima mislim da bih mogao biti.
Pankrti su bili bend s kojima su se mnogi poistovjećivali, pogotovo u vremenima kada se o stvarima o kojima su oni pjevali nije smjelo niti razmišljati, a kamoli ih javno izražavati. Za razliku od mnogih, oni su imali muda kritizirati društvene norme i zato su bili, jesu i zauvijek će biti veliki. I ljudi i bend kao cjelina, a bez potcjenjivanja njihove muzike, mislim da je im ipak glavna vrijednost u tekstualnom dijelu.
Osnivači benda (1977.), Pero Lovšin, Gregor Tomc (koji je dao ime bendu, ali nije bio član muzičke postave), zajedno s Dušanom Žibernom u kompozitorskom su dijelu bili glavna osovina benda i njihove su ideje bile nepresušne.
Bez obzira što su bili stalno praćeni od tadašnjih službi sigurnosti ili bezbednosti, ‘ko će se sve sjetiti kako su se zvale, zabranjivani u nekim medijima i slično, oni su bili miljenici i publike i kritike.
I to nikako ne kao kontrareakcija koju ‘proizvode’ ograničavanja i zabrane, već zato jer su bili (i još su) doista, po svim razinama, sjajan, prvoklasan bend. Uostalom, o njihovoj veličini dovoljno govori i činjenica što mnogi tvrde da im čak i glasoviti Novi val jako puno duguje.
Pa zar, uostalom, nije i sam Johhny Štulić pjevao ‘brijem bradu brkove da ličim na Pankrte’. Kud ćemo tražiti bolju potvrdu od ovoga.
Iako to zasigurno nisu bili, njihova ploča provokativnog naziva “Državni ljubimci” je 1982., u tada popularnom muzičkom magazina Džuboks dobila laskavu titulu albuma godine, a kritiku su ‘zarobili’ još ranije, svojim debijem “Dolgcajt”, koji je dvije godine ranije od njihove strane proglašen albumom godine.
Od preostala tri, svakako treba još istaknuti i “Rdeči album” (1984.), njihovo najprodavanije ostvarenje, s kojeg je najpopularnija stvar bila prerada tradicionalne talijanske kompozicije “Bandiera Rosa”.
Preostala dva albuma, “Pesmi sprave” (1985.) i “Sexpok” (1987.), nisu bili tako eksponirani, i označili su završnu fazu rada benda, koja je službeno okončana 10.12.1987. u Tivoliju, koncertom nazvanim “Zadnji pogo”.
Baš u tom istom Tivoliju, u kojem je dvadeset godina kasnije, 1.12.2007. godine, održan koncert povodom tridesete godišnjice osnivanja i deset manje prestanka rada, koji se našao na ovom izdanju u DVD-formatu.
Ne treba niti posebno spominjati da je dvorana bila rasprodana, baš kao i dva desetljeća ranije, a ono što je mene posebno fasciniralo je činjenica da Pankrti i nakon svih tih silnih, protutnjajućih godina, i dalje muzički zvuče fenomenalno, a Lovšin pjeva jednako k’o u zlatnim godinama.
Jedino što je razlika između ovih i ranijih nastupa ona logična – godine su sa sobom odnijele jedan dio energije, ali je zato evidentno da je volja i kompetencija nešto što niti najmanje nije ugroženo. No još je dosta snage ostalo da se napravi vrlo snažan koncert, na kojem se publika, pa malo je reći savršeno zabavljala i uživala.
Uostalom, Pankrti su uvijek bili poznati po tome da su ostvarivali sjajan kontakt s publikom i tako je ostalo sve do danas.
Ono što je posebno zanimljivo, i što je, kao i kod svakog pravog benda karakteristično, profil, odnosno generacijski ‘raskol’ publike na koncertu dokazao je da je ovaj bend i njegova muzika vječna. A i jeste.
Pankrti sviraju izvrsno, i dalje su, pogotovo, opet, Pero, vrlo aktivni na stageu i meni se čini kao da prekida rada u njihovom slučaju nije niti bilo. Očito je, to se ne može sakriti, bez obzira što bi svi mi htjeli suprotno, da su mi ove godine prohujale, ali sjećanja na njihov rad u osamdesetima još mi je duboko urezan u sjećanja.
Ne znam koliko su vježbali za ovaj, i ne samo ovaj, ljubljanski comeback, vjerujem ne puno, ali sigurno je da im mnoge puno mlađe kolege na mnogočemu mogu biti zavidne. U prvom redu na pjesmama koje i dan danas zvuče svježe, neiskvareno i originalno. Totalno.
Kada se tome još doda i odsviran klasični ‘best of’, kojemu teško da se može naći prigovor (osim što su “Bandieru Rosu” ostavili za kraj i ‘prošarali’ predstavljanjem kolega, a mogli odsvirati u komadu), teško je još nešto ovome dodati. Možda samo tek uobičajeno preporučiti da ovo obvezno treba vidjeti.
Dodatak ovom koncertu, koji traje oko sat i desetak minuta, su video spotovi pjesama “Zekapank” te “Zadnja ljubezenska pesem“, istih onih koje su bonusi i audio izdanja “Izbrane pesmi”, koji je prvi od dva sadržaja ovog albuma, no kako je onaj vizualni daleko primamljiviji, logičnije mi je bilo da se prije osvrnem na njega.
“Izbrane pesmi” su ustvari, best of kolekcija Pankrta, kojoj nedostaje tek, barem mi se tako čini, prvi pravi hit benda “Lublana je bulana”, dok su sve, ili skoro sve ostale pjesme koje su se trebale tu naći na svom mjestu. I o njima, tko poznaje Pankrte, nema razloga posebno pričati, odnosno pisati, jer njihovi nazivi i više nego dovoljno govore o sebi, za sebe, ali i za nas.
A oni koji ih ne znaju, a žele se upoznati s njima, imaju samo jedan logičan izbor – da nabave ovaj album. Ako i kada to naprave, nimalo neće pogriješiti, jer će u ruci imati aktualno izdanje, ako ne najboljeg, onda možda najzanimljivijeg (najhrabrijeg svakako) benda u povijesti jugoslavenskog rocka.