Završetak blistave trilogije

Posljednji dio Cooderove trilogije utjelovljuje sve ono po čemu je ovaj multiinstrumentalist, ‘glazbeni kameleon’, poznat: izvrsna americana svirka i vješt rukopis kombiniran je s junkyard rockom, mariachiima i utjecaju Johnnya Casha.

Mnogi će se složiti da su Cooderovi najbolji albumi oni filmski – “Alamo Bay” (1985.) i “Paris, Texas” (1989.) prednjače pred ostalima – stoga ne treba iznenaditi kako Cooder svoje nefilmske albume sklada kao filmski redatelj.

“I, Flathead” zaokružuje njegovu kalifornijsku trilogiju (uz “Chavez Ravine” iz 2005. i prošlogodišnji “My Name Is Buddy“) i glazbeni put kroz stvarnu i zamišljenu povijest sredine 20. stoljeća multietničke Kalifornije.

Album će proširiti Cooderov mit i glazbenu genijalnost na više načina: sam naslov referira na kultni SF roman Isaaca Asimova (“Ja, Robot”), a čitava ‘paralelna’ povijest u kojoj glavnu riječ imaju junaci albuma ispisana je na stotinjak stranica knjižice u deluxe izdanju. I naposljetku, prisutna je i sjajna glazba: 14 pjesama od honky-tonka, mariachia, junkyard rocka, rockabillyja, bluesa – a opet sve umiješano i jedinstveni Cooderov stil.

Konceptualni album priča o Kashu Buku (jeftinom C&W pjevaču, ujedno ljubitelju brzih automobila i utrka), njegovim prijateljima i suradnicima, bivšim ljubavnicama i ‘vanzemaljcu’ Shakeyu. A u nekom paralelnom svijetu, pjesme koje možete čuti upravo su one koje Kash i njegovi the Klowns sviraju ako i kada dobiju gažu u nekom jeftinom baru usred ničega.

“Chavez Ravine” dugovao je Meksikancima, “My Name Is Buddy” Woodyu Guthrieu, dok je “I, Flathead” najopušteniji i najzabavniji album s dijelovima koje Cooderovi obožavatelji čekaju još od 1990-e (prvenstveno se to odnosi na slide u “Pink-O Boogie“).

Masni zvuk gitare ponovno je u prvom planu, no prvenstveno će vam se u sjećanje urezati genijalno duhoviti tekstovi. “Johnny Cash” posveta je Čovjeku u crnom s tekstom i glazbom koji izravno referiraju na Cashove pjesame (slično kao što je Mark Knopfler napravio s “Calling Elvis” u danima Dire Straitsa).

Slušajući fiktivnog Kasha Buka doista si možete vizualizirati propalu C&W zvijezdu koju na životu održava samo neopisivi šarm jednog divnog gubitnika.

“I, Flathead” nije ništa novo što već niste imali priliku čuti od Coodera, no ipak je kuderski u punom smislu riječi, istovremeno arhaičan i s blistavim pogledom u budućnost.