Zauvijek rocker i – džek

Povijesni snimak s povijesnog nastupa na povijesnoj turneji, a sve to nije trebalo biti povijesno. Ništa, naravno, na to nije ukazivalo, no ono što se dogodilo nešto više od dva mjeseca nakon pariškog koncerta uvelike je preokrenulo situaciju.

Smrt Bona Scotta u veljači 1980. godine upravo je, na žalost, ‘kumovala’ tome da koncert s turneje na kojoj je promoviran album “Highway To Hell” bude takvim doživljen vrlo brzo. I da danas, više od trideset godina nakon svog održavanja (9. prosinca 1979., Pavillon de Paris) bude jedan od najznačajnijih nastupa AC/DC uopće.Ajde, moguće da je u tom periodu bilo boljih, ili barem jednako dobrih koncerata, no ovaj je ipak ‘pickiran’ i objavljen na VHS-u prije više od 30 godina (rujan 1980.), a sada i po prvi puta na modernijim nosačima zvuka (DVD i Blu-ray). Radi se o snimci, da krenemo u srž sadržaja, koja donosi AC/DC u zenitu popularnosti, u godinama kada su ne samo izašli iz australskih okvira, ne samo polako, već i u potpunosti pokorili svijet svojim sjajnim albumima i vrhunskim koncertima.

Iako će se većina složiti da je AC/DC jedan od rijetkih, ako ne i jedini bend koji je skoro pa bezbolno napravio (nužnu) zamjenu frontmena, ovaj će koncert, kao i mnogi ranije dostupni iz tog razdoblja, pokazati da je Bon Scott ipak (bio) veći frontmen od Briana Johnsona. Angus je tada bio u naponu snage, njegova lucidnost i sviračko umijeće nije uopće upitna, no Bon je, u najmanju ruku, bio jednako jaka ‘faca’ na stageu. Ako ne jača, karizmatičnija bez pogovora.

I van njega, što se i ovdje vidi. Naime, dobar dio pjesama isprepleten je razgovorima sa članovima benda u hotelskim sobama, garažama, na ulicama, u vinskom podrumu, s dokumentarnim dodacima auto utrka s avionima, igranja nogometa, druženja s fanovima, i tu se očituje njegova sigurnost, samouvjerenost, samopouzdanje i beskrajna vjera u to što radi. No poroci od kojih nije uspio pobjeći (da previše pije priznao je i u jednom intervjuu ovdje), na kraju su ga koštali života, a sve ljubitelja rocka ‘društva’ s jednim od najvećih.

Prvih osam, od 94 minute trajanja, pripada snimkama priprema dvorane za koncert, dakle, jedan dokumentarac o koncertu u pravom smislu tih riječi. Dio koji najviše zanima ljubitelje benda, a i šire, sam je koncert, na koji otpada 80-ak minuta, i koji je okupio gotovo sve najveće hitove do tog vremena. Gotovo sve, jer već na prvi pogled vidi se da nedostaju pjesme poput “T.N.T.”, “Dirty Deeds Done Dirt Cheap” ili “Rock N’ Roll Damnation”, a otkako imam ploču “Highway To Hell”, čudim se kako se za “Touch Too Much” nije našlo više prostora.

Dakako, svatko bi našao nekog svog favorita s dotadašnjih albuma, no ove su pjesme nekako najeksponiranije svih ovih godina, pa prve nedostaju. Manje-više. S obzirom da se radi o poprilično starim snimkama, iz vremena kada je po stageu bilo neusporedivo više kablova nego ih je danas, i kada se bolje trebalo paziti kako se i kuda hoda, treba reći da su slika i ton i više nego dobri, u čemu je veliku ulogu sigurno imala i današnja tehnologija, no bez pravog temelja, teško da bi izgledalo i zvučalo ovako.

A zvuči vjerodostojno, vraća u vremena kada je bend koji je danas više od legende nezaustavljivo jurišao na svjetski vrh. I vraća u vremena jednog frontmena, pjevača, kompozitora, glazbenika, čovjeka kakvi se rijetko rađaju. Nekada još i da, tu i tamo, danas gotovo pa nikako i nikada. Na žalost.

No kao svjetla u tami ostaju sačuvani ovakvi dokumenti, koji, uza sve ostalo, ne dozvoljavaju da se na ljude poput Bona Scotta olako zaboravi. Ne bi se i bez ovog izdanja, ili bolje reći reizdanja, no ovako je puno bolje. Ovako se vidi da je i prije više od tri desetljeća koncert AC/DC, bez obzira što stage nije bio ukrašen sa sto kojekakvih tehnoloških čuda, bio – spektakl.