Zauvijek južnjak

Kad čovjek ima grupu koja se zove po njemu i njegovom bratu također, kad je u njoj glavni pjevač, markantne pojave, zaštitni znak i prilično bitan autor, postavlja se pitanje zašto ići u solo-karijeru i zašto objavljivati pjesme koje bi danas-sutra mogao objaviti matični bend.

Gregg Allman se s ovakvim i sličnim pitanjima muči nekoliko desetljeća, koliko mu traje solo-karijera koja je, unatoč zamjetnim uspjesima, ipak bila u sjeni poznatijeg i cjenjenijeg The Allman Brothers Banda. Kao kod svakog pravog rockera (pogotovo s juga SAD-a), karijera mu je bila prošarana raznim drogama i ženama, a sva njegova životna iskustva uvjerljivo dočarava sugestivan glas.“Low Country Blues” pomalo je čudnovata ploča: snimio ju je čovjek koji je u svojim šezdesetima uspio zazvučati agresivno, ljuto, energično ali opet zrelo i prirodno (ne bismo očekivali da čovjeku koji se tek oporavljao od teških liječničkih tretmana ne fali energije, naprotiv). Također, iako je u svojoj solo-karijeri težio više soulu, “Low Country Blues” se po izboru pjesama jako primiče nečem što bi moglo biti (ili je bilo) ‘meso’ za matični mu The Allman Brothers Band.Na zadnjim studijskim projektima Allman pokazuje sklonost za rane radove Stonesa: na albumu The Allman Brothers Banda obradio je rani original Jaggera i Richardsa “Heart of Stone”, a na ovom je ponudio “Rolling Stone“, “Little By Little” i “I Can’t Be Satisfied“, koje su također bile u ranom repertoaru Jaggera i društva.

Iako je dekadama Allman bio oličenje cock-rocka, macho man od glave do pete, imao minimalno šest supruga, oženio Cher dvaput, s njom izdao ploču potpisanu kao Allman and Woman (feministi(ce) vrištite!), na ovoj ploči snimke pokazuju uvjerljivu Greggovu vokalnu interpretaciju koja nije usmjerena prema pukom revidiranju divlje mladosti i rekreiranju manirizama iz sedamdesetih, kad je Gregg žario i palio na sceni i van nje.

Allman se snagom svog iskustva (ipak je to muzika s kojom je odrastao) poigrao s blues-klasicima, tome pridodao jedan svoj original (vrlo dobru temu “Just Another Rider” koju je napisao s Warrenom Haynesom) i uglavnom uspio u svojoj nakani da se svojim izričajem približi teritoriju koji je ‘zapišao’ Robert Plant (imaju i istog producenta, T-Bone Burnetta i istog bubnjara Jaya Bellerosea, obojica su surađivali i na albumu “Raising Sand“).

Razlika između Planta i Allmana je u tome što je Allman u svojoj vokalnoj izvedbi ljući i strastveniji, a Plant senzualniji (osim toga, Plant više voli pjevati s curama). Također, na ovoj ploči gostuje Allmanov kolega po klavijaturama Dr. John, alias Mac Rebennack.

Album je na svoj karakteristični način producirao T-Bone Burnett. Ritmovi su galopirajući, ima i puhača, daje se prostora instrumentima da ‘dišu’, s tim da je fokus na Greggovom glasu koji svaku pjesmu dobro začini i zapapri, a sve skupa daje inspiriranu ploču koja će se rado vrtjeti kod ljubitelja dobre americane.