Zatrovali i zadnji dašak metalcorea u sebi

    1185

    Poison The Well

    The Tropic Rot

    Datum izdanja: 06.07.2009.

    Izdavač: Ferret Music

    Žanr: Metalcore

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Exist Underground
    2. Sparks It Will Rain
    3. Cinema
    4. Pamplemousse
    5. Who Doesn’t Love a Good Dismemberment?
    6. Antarctica Inside Me
    7. When You Lose I Lose As Well
    8. Celebrate the Pyre
    9. Are You Anywhere?
    10. Makeshift Clay You
    11. Without You and One Other I Am Nothing

    Već s drugim albumom “Tear from the Red” Poison The Well otišli su dosta daleko od metalcore žanra u koji ih i dan danas ljudi smještaju.

    Prošli “Versions” pokazao je vrhunac njihove post-hardcore
    eksperimentalnosti, a nakon tri zanimljiva vinyl EP-a, njihov peti
    album samo im je učvrstio poziciju jednog od najoriginalnijih i
    najhrabrijih bendova na sceni.

    Od zadnjeg albuma napustio ih je gitarist Derek Miller, a iako je bio veliki kreativan dio benda, ispada da je “The Tropic Rot” nastavio točno tamo gdje su zastali. Možda je najbolja kombinacija sirovosti sa “You Come Before You” i ispeglanih netradicionalnih aranžmana na “Versions“.

    I dalje nastavljaju i u instrumentima i u vokalima biti nekako filozofski poetični. Jeff Moreira i dalje je jako specifičan dio benda, iako upravo njegovo umorno polu-atonalno clean pjevušenje neupitno podsjeća na China iz Deftonesa. Zato pjevni dijelovi na “Antarctica Inside Me” i “Cinema” zvuče nategnuto i loše. No, tu dinamiku koju postižu urlanjem dobro povezuju sa sve zanimljivijim gitarama.

    Muziku podržava

    Recimo, gotovo je nevjerojatno od jednog etiketiranog metal benda čuti onakav zvuk gitare i aranžman kao na jako zanimljivim “Are You Anywhere?” i zadnjoj “Without You and One Other I Am Nothing“. Poison The Well očito je sposoban toliko otići u eksperimentiranje sa zvukom i strukturama pjesmama, a u isto vrijeme ne ispadati math ili prog-bend.

    Onaj žešći dio albuma (“Celebrate the Pyre” i “Exist Underground“) također se nikako ne može nazvati tipičnim, jer se baš osjeti kako su sazrjeli u toj svojoj metalo-core revoluciji. Ono što ovaj album (i bend) dijeli od većeg uspjeha i boljih ocjena je malo više šarma. A ono čemu se teško oduprijeti – malo je dosadan.

    Naravno, činjenica je da se ovaj bend ne isplati početi slušati, jer je za shvaćanje potrebno pratiti svaki njihov korak i taj očiti progres koji su napravili. Inače ne ide, jer naziv metalcore sigurno izaziva da se u njihove svakojake ideje previše zapletu fanovi koji očekuju nešto uhu-prijateljskije kao što su It Dies Today, Atreyu i slični.

    Muziku podržava