Zašto si se skrivao Terence??

Prošlo je dugih sedam godina od posljednjeg albuma “TTD’s Vibrator” Terence Trent D’Arbyja. Pjevač od kojeg se očekivalo da će postati jedna od glavnih zvijezda glazbenog svijeta i showbussinessa jednostavno je nestao. Terence je u tih šest godina ‘skrivanja’ promijenio ime, sad se zove Sananda Maitreya, promijenio je svoja životna načela, vjeru, osobnost, i počeo upotpunosti uživati u životu i glazbi onako kako on želi, ali i dalje je ostao vrhunski vokal i talent za glazbu.

To su jedni od razloga zašto se tako dugo čekalo na novi album, a i jedan od razloga je i borba za raskid ugovora sa Sonyjem, koju je na kraju dobio i sad izdaje za vlastitu diskografsku kuću Sananda Records.

Iako se tako dugo čekalo na novi album Terencea Trent D’Arbyja, koji je pomalo pao i u zaborav, vjerujem da svi koji su slušali ili budu slušali “Wildcard!” (za sada album se može nabaviti samo na sanandamaitreya.com) ostati oduševljeni.

Terenceov pristup muzici i pjesmama sada je puno iskreniji, dublji, pošteniji, zreliji i nema ‘praznog hoda’ tj. nema pjesama kojima su tu samo da se popuni album, iako je na CD-u 19 pjesama.

Na “Wildcard!” dominiraju funk/rock/pop/soul ritmovi, što pokazuje da je u njegovoj muzici ostalo nešto i iz ‘prošlih’ vremena, ali u nešto blažem obliku. Dok se u ponekim pjesmama osjeti i nešto ‘novoga’ kao trip-hopa (“Drivin’ Me Crazy” i “Ev’rythang“).

Iako na albumu ima nekoliko stilova muzike ne dobije se dojam da se Terence gubi u svemu tome, dapače, u svakoj pjesmi se osjeti smjer kojim će teći, i svaka ima glavu i rep, što samo potvrđuje talent D’Arbyja koji je sam napisao, producirao i aranžirao cijeli album.

“Wildcard!” otvara “O Divina“, duhovna-pop pjesma, koja je puna pozitvne enregije i jako je zarazna svojom melodijom i rječima, ali ako ste pomislili da će cijeli album biti u takvom raspoloženju, prevarili ste se. Ostale pjesme kao da su došle iz Terencove ‘mračnije’ strane, kao da kroz njih izbacuje neku ljutnju ili razočaranje, a opet neko veselje i radost što se riješio stvari koje ga muče.

Ne želim reći da je album mračan, već da nije neko veselo pop izdanje. Takvo mračno raspoloženje se posebno osjeti u pjesmama “The Inner Scream“, “SRR-636*” ili “Testify” u kojima dominira rock-funk zvuk.

Za uho vam odmah zapne prekrasna balada “What Shall I Do?” koja možda najviše odudara od svih pjesama na albumu svojom jednostavnošću i smirenošću, te dobroćudne “Sweetness“, “Some Birds Blue“, “Be Willing” ili “…And They Will Never Know” koje zrače pozitivnim stavom i dobrim duhom.

Iako se Terence nije vratio na velika vrata, što mu nije niti bio cilj, svojim povratkom donio je sigurno jedan od boljih i ispunjenijih albuma u zadnje vrijeme i možemo se nadati da će i dalje raditi po svome, jer izgleda da kad pravi glazbenici prime stvari u svoje ruke i otkantaju svakojake managere daju najbolje od sebe!