Zastave na pola koplja

Poput svih groove/neo thrash bendova, i Ektomorf je pokazao i dokazao da je ovaj metalni sub-pravac ispucao što se imalo ispucati negdje u prvoj polovici prošlog desetljeća i da se već godinama sve to uglavnom vrti u krug.

Bez ozbiljnijeg pomaka prema naprijed, ako je on uopće moguć. Uglavnom,
većina toga i ovdje se svodi na izrazito žestoke i maksimalno napucane i
nabrijane groove riffove, urlanje i režanje, s pokojim duplim
bubnjarskim pedaliranjem, a iza te snage i glasnoće pokušava se prikriti
sve očitija neinventivnost, nekreativnost, sirovost, jednoličnost i
dosada.Ništa puno bolji, a bogme ni slabiji od svojih kolega, Ektomorf glavni problem ima u imenu, jer da iza ovih pjesama stoji ‘potpis’, recimo, Soulflya, s kojim ga se uglavnom uspoređuje, na njih bi se sigurno gledalo bitno drukčije. A baš se i ne bi moglo reći da kvalitativno puno, ili da uopće bitno zaostaju. No dakle, uglavnom se razara riffovima, vokali se u dosta pjesama pojavljuju i u clean verzijama, a kao što to i Ektomorf obično radi, tako je i ovdje značajan angažman akustičnih izvedbi, koje na momente naginju i ka orijentali. Gitarske solo dionice dozirane su na kapaljku, no zato su basevi rašireniji nego inače, a osjeća se i zaokret prema industrialu.

Akustični početak uz sinkronizirano uključivanje snažnih bubnjeva, pa riffova koje prekida interludij sa akustikama i clean vokalima, obilježje su pjesme “War Is My Way“, uvodne gitarske orijentale nalazimo u energičnoj “Cut It Out“, a fina pjesmica sa srednjim ritmovima, umjerene i odmjerene žestine, izraženijim melodijama, pojačanim basevima i mirnijim vokalima je “Private Hell“. Akustični instrumental “12 Angels” svojevrsno je naslijeđe ovogodišnjeg izdanja “Acoustic“, a žestoki groove/thrash/core/punk naslovi su “Unscarred“, “Enemy“, “Fuck Your God” i “Kill It“.

Činjenica je da su Ektomorfova najbolja izdanja miljama daleko neoboriva je, kao i to da se ovdje radi o reciklaži recikliranoga, koja će se vrlo vjerojatno događati i s narednim albumima. Jer kako rekosmo, ovaj je stil svoje davno rekao, ispucao sve adute i jedino što neke bendove drži na životu njihova su imena. Upravo ono što je oduvijek nedostajalo Ektomorfu i zbog čega mu je dobra glazba, unutar zacrtanih subžanrovskih gabarita, često prolazila manje zapaženo. Tako će, vrlo vjerojatno, ostati i nakon ovog albuma.