Zar je do ovdje došlo?

    3853

    50 Cent

    The Massacre

    Datum izdanja: 04.03.2005.

    Izdavač: Shady / Aquarius Records

    Žanr: Hip-hop

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Intro
    2. In My Hood
    3. This Is 50
    4. I’m Supposed to Die Tonight
    5. Piggy Bank
    6. Gatman And Robin
    7. Candy Shop
    8. Outta Control
    9. Get in My Car
    10. Ski Mask Way
    11. Baltimore Love Thing
    12. Ryder Music
    13. Disco Inferno
    14. Just a Lil Bit
    15. Gunz Come Out
    16. My Toy Soldier
    17. Position of Power
    18. Build You Up
    19. God Gave Me Style
    20. So Amazing
    21. I Don’t Need ‘Em
    22. Hate It or Love It (G Unit Remix)

    Da ste prije 3-4 godine pročitali na poleđini albuma da produkciju potpisuju Dr. Dre i Eminem, sigurno bi vas prošli trnci i bili bi uvjereni da je album vrlo dobar. U ovu činjenicu je uvjereno i danas dosta ljudi, tako da njihovi albumi se nalaze na vrhovima svjetskih (i)relevantnih top-ljestvica. Čemu sad ovakve riječi? Zato što svatko tko je više-manje upoznat sa glazbenom industrijom vidi u kojem pravcu se kreće njihova glazba i na čemu se temelji.

    Odavno je poznata činjenica da su se Dre i njegovi štićenici prodali pop/hip-hop zvuku i da sada nastoje na zaluđenim klincima zaraditi što više novaca. Ovo više zbilja nema veze niti sa hip-hopom niti sa zdravom pameti jer tko bi, molim vas, ukoliko je iole pri zdravoj pameti veličao bivšeg dilera koji opravdava nasilje, drogu i naziva žene kučkama? I tko bi, a da poznaje što i kako rade svjetski hip-hoperi koji znače nešto više od ovih šarlatana, ovakvu glazbu nazvao hip-hopom? Ukoliko se slažete sa ovakvim mišljenjem nastavite čitati tekst.

    Objašnjavajući situaciju u svom susjedsvu kroz pjesmu nadasve ‘inteligentna’ naziva “In My Hood”, 50 Cent besramno pokušava kopirati laid-back stil Snoopa i iskombinirati ga sa laganim beatom te tako nam prodati nešto što je već spomenuti furao prije točno 12 godina na svom albumu “Doggy Style”. Na isti način nastavlja repati na sljedećoj pjesmi “This Is 50” u kojoj nam pokušava prezentirati sebe, točnije objasniti sebe, a sve zapravo što radi je da objašnjava kako on ‘sređuje’ stvari, što mislim da ne zanima nikog.

    Muziku podržava

    Posebno mi se zgadila sljedeća “I’m Supposed To Die Tonight” u kojoj se na početku čuje zvuk repetiranja puške što još jednom demonstrira koliko je licemjerna 50 Centova glazba, dok posebno debilni dio ipak zauzimaju tekstovi, točnije refren na kojem kaže da, citiram: “oni se voze, bič je ukraden, a kalašnjikov napunjen”!?!? Naravno, gadarije ovdje ne staju, već se debelo poboljšavaju sa pjesmom “Candy Shop” gdje 50 Cent govori, ponovo citiram:” Pokušavam ti objasniti bebo, najbolje što mogu; ja se topim u tvojim ustima, ne u tvojoj ruci”! I ova pjesma mu je još i hit? Trebam li još što objašnjavati? Ali nije naš ‘fifti’ samo gadan, on je čak i religiozan, pa u pjesmi “God Gave Me Style” kaže (opet citiram): “Ovih dana je teško reći koga je briga za mene; kad čujete ovu pjesmu trebali bi reći molitvu za mene”.

    Nakon ovakvih tekstova čovjek se zapita gdje to američki hip-hop ide? Barem onaj njegov komercijalni dio. Očito nigdje, jer se kao cilj postavlja prodaja albuma, a pri tome se ne suspreže od ničeg – onda bi se moglo otvoreno reći da američki hip-hop ide kvragu. Iako album ima dobrih strana koje u glavnini opadaju na beatove i produkciju, tekstovi, što prevedeno znači: u hip-hopu najvažniji dio albuma – jednostavno su priglupi.

    Mislim da ovakvim albumom Dre, Eminem i 50 Cent rade jedan fini kulturocid i da bi ih sve redom trebalo ‘povješati’. Ovo je za mene ista situacija u kojoj se nalazi i industrja kompjuterskih igara u kojima najveće firme izbacuju igre u kojima obiluje krv, krv i samo krv – a dok je priča same igre stavljena u posljednji plan. Znam da je usporedba s industrijom kompjuterskih igara suluda, no ipak, kad malo bolje razmislite mislim da je upravo o tome riječ.

    Prodati nasilje, prodati sranje i, da ponovo citiram, ali ovoga puta mnogo naprednijeg i boljeg rappera Edu Maajku: “Prodaću govno da nam povrće raste bolje” (naravno ovo ne citiram u Edinom kontekstu). Žalosno je da se ovakvi albumi prodaju u masovnim nakladama, dosežu trostruku platinastu tiražu, dok neki reperi koji nude pravi street wisdom, pravu poruku i koji zaista stoje iza svojih riječi – jedva krpaju kraj sa krajem.

    Muziku podržava